Djelovanje đavla

Puno toga krivog se o tome čuje i ispada da đavao ne postoji, da je postojanje đavla neka zastarjela istina. No, vjerovanje se ne može mijenjati.

Mi u vjerovanju molimo: „Vjerujem u Boga… Stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga!“ U nevidljivi svijet spadaju pali anđeli, demoni, a ne samo dobri anđeli. To je istina vjere. Jasno, ti zli anđeli nisu nezaposleni nego – djeluju. I ako oni postoje onda postoji i njihov utjecaj na naš život.

Netko misli da se sve može objasniti prirodno. Prirodna objašnjenja su valjana do neke mjere, ali za nadnaravne događaje ne vrijede. Ako nešto nije prirodno onda je nadnaravno. Tu se radi o čudu. Na nadnaravnom se temelji i naša vjera. Primjer – Isusova uskrsnuća: „Ako Isus nije uskrsnuo uzalud je naša vjera!“ To je temeljna istina naše vjere, a nju ne možemo prirodnim putem objasniti. Torinsko platno ostaje znanstvenicima neobjašnjivo. Postavlja se pitanje – „Kako je ostala slika na Torinskom platnu?“ „U jednom trenutku se oslobodila energija i ostao je otisak“. Nema potpunog objašnjenja.

Događanja u Svetom pismu su nadnaravna Božja objava. Tu vidimo djelovanje Božje, djelovanje anđela, ali i djelovanje zlog duha. Vidimo da se magija reklamira i da sve više ljudi ima smetnje od zlog duha.

Navest ću primjer jednog momka koji je radio u jednoj zapadnoj zemlji među poganskim društvom, ali se među svima znalo da je on vjernik. Kad sam ga pitao: „što si im rekao – zašto si ti vjernik?“ – odgovorio je: „Pa rekao bi im – da otiđete u Međugorje na jednu internacionalnu svetu misu i da se susretnete sa jednim opsjednutim – shvatili biste da Bog postoji!“

Eto, može se do Boga doć i preko takvih fenomena.

Jednom sam imao križni put u Međugorju i na početku križnog puta susreo sam opsjednutu ženu koja je vikala na mene da me mrzi. Ljudi koji su molili križni put uključivali su je u svoje molitve i tako se onda do kraja molitve smirila. Na takvim ljudima se ta koncentracija mržnje vidi u strahu, u pogledu, u svemu… Kao zaključak – vidimo da i preko toga čovjek može doć do Boga.

Danas, kad su se proširile razne magijske prakse imamo i sve veće smetnje zloga oko nas. U Italiji ima 70 tisuća onih koji prodaju magijske usluge, pa to pokazuje koliko je to, na žalost, prošireno. Kad čovjek otškrine vrata duše zlom duhu onda ima smetnje bilo u prostoru bilo u samoj osobi. I tu imamo razne stupnjeve uznemiravanja.

Čovjek preko ovih stvari griješi protiv prve Božje zapovijedi. To bi se moglo usporediti s preljubom. Kao što preljub može razorit jednu obitelj, zajedništvo muža i žene, tako i kad se čovjek okrene zlom duhu i padne u smrtni grijeh i izložen je na milost i nemilost zlom duhu. Tako je neki čovjek imao iskustvo izlaženja iz svoga tijela pa bi se vidio u drugoj dimenziji, gdje se čovjek ne može snaći u svojoj dimenziji nego mora imati duha voditelja da se vrati u novi život. Zlom duhu nije u interesu da čovjeku čini dobro nego ZLO.

Pročitao sam kako je jedan budistički monah prije nekoliko godina umro pa je nakon tri dana trebao biti kremiran. No on se jednostavno – vratio u život! Imao je iskustvo zagrobnog života, iskustvo PAKLA; vidio je u paklu budističke učitelje, Budu (!!!) i neke druge osobe. Dano mu je objašnjenje da svi koji ne prihvate Krista – sigurno završe u paklu! Kad se vratio u život oni su se bili od njega opraštali, ali on im tada najvešta što je vidio, kako se ne bi izgubili za vječnost. I preko 300 budističkih monaha se obratilo !!! Vlasti su se na to uzbunile, nastali su poremećaji među ljudima i zabranjeno mu je djelovanje.

Tih iskustava zagrobnog života ima puno. Ima i primjer jedne njemačke glumice koja je isto bila klinički mrtva. Ona je imala iskustvo čistilišta i pakla. Vidjela je kako majka molitvama izbavlja duše iz čistilišta. Kaže da prije nije htjela čuti za molitvu a sad ju majka nije mogla čut (?!) Nakon tog života okrenula se pustinjačkom načinu života, u Italiji.

Ima ljudi koje možda i poznajemo koji su imali to iskustvo, da su bili dvadest minuta možda klinički mrtvi. Možemo i sami susresti ljude kod kojih je vidljivo da nisu prevaranti, ali mi se možemo pretvarati da toga nema.

Ako čovjek zaboravi da je Bog jedno DOBRO izlaže se djelovanju demonskih sila. Tako zao duh dobije sve otvoreniji put da bude sve zastupljeniji u životu. Demonske sugestije djeluju tako da se nudi zlo pod vidom dobra. I ako čovjek nije u milosti Božjoj počne krivo rasuđivati, počne sebe opravdavat na kraju. U početku se savjest bunila, a na kraju to postane prihvatljivo. Dogodila se jedna zamjena. Zlo sotone izaziva pobunu protiv Boga, odvraćanje od molitve i sakramenata.

Jednostavan eksperiment može se napraviti i kod kuće. Prije spavanja gledaš televiziju dva ili tri sata i to djeluje tako da se izgubi volja za molitvom i pokorom.

Ako to djeluje na tom malom pokusu onda možete zamislit kad netko cijeli svoj život tako živi.

Jedan brak u kojem se muž i žena ne vide, ne razgovaraju, kratko bi trajao. Onda se otvori put za drugoga i vjerojatno propada. A tako je i u odnosu prema Bogu. Kad se osoba otvori sugestijama Zloga počne drugačije razmišljati: Bog postaje onaj tko samo opterećuje život, zagorčava.

Kad čitamo u Bibliji šestu Božju zapovijed i kad kažemo mladim ljudima da Bog to nije opozvao oni lako zaključe da Bog želi udaljit od njih sreću, jer im Bog zabranjuje jedino zadovoljstvo. Bog ispada sadist, neprijatelj. Čovjek se počne bunit protiv Boga, Božjih zapovijedi i upada u drugi način života, u potrošački život. Ispunja život s materijalnim stvarima, konzumira pornografiju, prepušta se vanbračnim odnosima, krontracepciji, prostiticiji, drogi i td. Sve je to traženje sreće izvan Boga jer čovjek misli da se to može …(?)… i čovjek se izgubi.

Prvi učinci odlaska od Boga su žalost, osjećaj praznine, osamljenosti, zatvaranja u sebe, nemogućnost voljenja, i dr. I onda se javlja nervoza, čovjek je ‘pod stresom’. U današnjem svijetu otac obitelji to nekako sebi može i dozvolit i kad je nervozan najbolje je da mu se nitko ne obraća. To je nešto što je postalo tako uobičajeno pa se kao nešto normalno može čuti: ‘u krizi san’, ‘puknit ću’ i sl. Kad je čovjek u takvoj živčanoj napetosti to nije dobro ni za njega ni za njegove bližnje. To je jedan od pokazatelja da smo otvorili pristup utjecaju Zloga. A možemo biti zavarani i misliti da će nam to donijeti sreću. Tu plodovi ne odgovaraju sreći nego su suprotni. Čovjek koji mastrubira – on će reć da je to prirodno ali ne vidi da se tu osoba svodi na predmet. Čovjek je tu onesposobljen da ostvari odnos s drugom osobom, opterećen i povezuje to s pornografijom. A to opet dovodi do osjećaja praznine i nezadovoljstva.

Ili kad muž vara ženu, ili obratno osoba se zavarava da je to nešto privlačno, ali koliko se emocionalne energije troši živeći podvojeno? I koliko loših plodova u životu? Stres može skratiti život za jednu godinu ili više godina, pa vidimo i iz toga da posljedice nisu dobre. A Bog – Bog postaje neprijatelj broj jedan.

Ljudi znaju reći da su nevjernici, a kad se pojavi neka nevolja onda je Bog krivac. Tako – počnu ga krivit a ne vjeruju u njega. Jako je raširena i bogopsovka. Nekad su komunisti izmišljali psovke protiv Boga jer su mislili da tako čine dobro.. No, pitanje je zašto su bogopsovku usvojili i oni koji kažu da su vjernici?! Ako se ljudi ne mole, ako ne žive sakramentalni život onda su podložni stjecanju takvih navika koje ih dodatno udaljuju od Boga. U nekim slučajevima zna doći i do opsjednuća. Ima slučajeva gdje se radi o psihičkim bolestima, ima slučajeva gdje se radi o prevari, a ima i manji postotak onih opsjednutih. Crkva je po tom pitanju oprezna i nabraja pet znakova na temelju kojih se može zaključiti da postoji opsjednuće: da čovjek govori strani jezik kojeg nikad nije učio, vidovitost u vezi prošlosti drugog čovjeka ili sadašnjosti, mržnja na sve vjersko, levitacija… I ako postoje barem tri od pet tih elemenata onda se zaključuje da je po srijedi zao duh. Savjetuje se suradnja sa psihijatrom koji može prosuditi što tu spada na psihički dio.

Zašto Bog dopušta opsjednuće? Zato jer dopušta slobodu. Ako čovjek to želi Bog to ne zabranjuje. No, Bog se i krivim izborima služi pa On može čak i zlo okrenuti na dobro.

Neki ljudi imaju priliku da posjete nadnaravni svijet i to im bude poticaj na obraćenje. Đavao, pali anđeo, koji je zbog oholosti postao Otac laži želi predstaviti laž kao nešto dobro, od čega nema štete, što je bezazleno. To se vidi u magijskim stvarima koje se plasiraju djeci. Primjerice Hary Potter. To će djelovati na dijete, (ne kao na odraslog), pa počinje imati neku simpatiju prema magiji. Roditelji taj utjecaj ne smiju podcjenjivati, pa reći: ”to je samo crtani, … to su samo bajke” i sl. Toga je sve više i ne treba se čuditi da onda dijete u pubertetu ima više simpatije za magiju, za sve stvari vezane za đavla nego za Boga.

Sotona i drugi zli duhovi žele mržnju prenijeti na ljude, kako bi i njih doveli u pakao. Čovjek isključuje Boga, ne želi biti u zajedništvu s Bogom. Zlo postoji u svijetu, što zbog istočnog grijeha, naših grijeha, ali i djelovanja Zlog duha… Svatko je od nas valjda upoznat s nekim zvjerstvima koja su se dogodila u zadnjem ratu, da se živim ljudima odere koža ili ih se nabije na kolac. Svećenik je tako ovdje u ovom kraju (Postira, Brač) završio život. Takvo nešto nije ljudski objašnjivo. To je nešto što ukazuje na djelovanje Zloga na ljudske strasti da čovjek postane gori od životinje. To su dakle, zamke postavljene od Zloga, u koje čovjek upada. Papa Ivan Pavao II kaže da se ne treba bojati imenovati prvi izvor zla: a to je Sotona. On je naveo i Adam i Evu da sagriješe i želi da i mi griješimo. Služi se taktikom kojom želi osoboditi čovjeka osjećaja da griješi. Nietzsche se nije zalagao za nemoral. On se zalagao za amoral= ”s onu stranu dobra i zla”, u smislu da ništa nije loše; nema razlike između dobra i zla.

Ivan Pavao II govori o djelovanju sotone u odnosu na ljude – kao o kušnji da se čini zlo. Zao duh želi utjecati na dušu čovjeka i zavesti ga. Vidimo kod Isusove kušnje u pustinji da je zao duh kušao čak i Isusa, pa vidimo da on ne preže kušati bilo koga. Kod svetaca te kušnje budu otkrivene, a kod nas nije; mi nasjedamo i držimo se toga pa nas on može držati vezane.

U nekim slučajevima zao duh može ovladati ljudskim tijelom i dođe do opsjednuća. Ivan apostol govori i da je ”cijeli svijet pod vlašću zloga”. Kad dolazi Isusa kušati sotona se prezentira kao moćan: ”pokloni mi se i dat ću ti moć nad cijelim svijetom”. Znači, na svijetu vlada ta njegova prisutnost. I čitavo društvo se može udaljiti od Boga. Čovječanstvo se toliko pokvarilo da što dalje idemo to je više ratova i već smo se navikli da u svijetu postoji desetak ratova. A mogućnost da izbije i Treći svijetski rat – pa i to je postalo nekako razumljivo, prihvatljivo.

Najveća sotonina moć djelovanja je kad uvjeri čovjeka da njega nema. Kad čovjek ne želi znati ništa o djelovanju sotone u svijetu. Sotona koristi svoju inteligenciju da dovede čovjeka do apsolutne oholosti, da postane sam sebi dostatan, da dođe do stanja očaja, razočaranja… Međutim prema svetom se odnosi na način pun prezira i mržnje.

Prema riječima egzorcista među zlim duhovima postoji hijerarhija. Oni su podijeljeni na više uloga. Svaki se specijalizira u jednoj požudi, mani, strasti… On je šef katedre određenih vrsta zla. Zli djeluje osobito prema sposobnim ljudima gdje vidi da oni mogu imati utjecaja na druge. Tako su zvijezde estrade okružene laskanjem toliko da se počinju osjećati – bogovi u malom. I sotona to onda može raspirivat. Normalni ljudi to ne bi mogli ni pomislit. Na početku karijere ljudima se čini da im sve uspjeva, često i političari nisu ni svjesni komu služe ni od koga su vođeni… Neki takav put biraju da ostvare karijeru, a u stvari prodaju dušu vragu. Zao duh ima za cilj da uvuče čovjeka da postane sluga sotonina kraljevstva, a prema njima se opet ponaša zlo, rugajući im se zbog njihove gluposti. Kad se čovjek ispovjedi otrgnut je đavlu i u sigurnom je Kraljevstvu ljubavi Božje. Bog u svom milosrđu drži otvorena vrata milosrđa do zadnjeg trena čovjekova života.

Što je čovjek dublje u zlu to je veća i oholost koja mu priječi put povratka. Neki su se pokajali u zadnjem trenutku. Oskar… x… pred smrt se obraća, nakon cijelog nerednog i raskalašenog života; preteča je homoseksualizma… Također i učitelj Mario x… . (?!) traži ispovijed i pomiren je s Bogom. To je poznati talijanski mason, zaslužan za ujedinjenje Italije..(..) bio je žestok ateist, a pomirio se s Crkvom, i primio bolesničko pomazanje i ispovijed. Poznati fašista Musolini držao je govor protiv vjere, Boga, …koji je stvorio puno pobuna u Crkvi tražio je knjigu ‘Život Kristov’ i do zadnjeg dana je to čuvao… Napoleon, poznat po progonu Crkve, …. tražio je od pape da mu pošalje ispovjednika… itd.

Takvih je bilo puno. To pokazuje i da je Bog Milosrdni Otac kojem je potrebno malo, da čovjek otvori vrata i primi ga natrag u zajedništvo sa sobom. No, pitanje je da li čovjek to hoće.

Francuski pisac Mauriac govori o milosrđu Božjem, komentirajući smrt jednog francuskog intelektualca. Rekli su u medijima: kako se mogao pomiriti s Bogom, čovjek koji je cijeli život bio daleko od Boga? – i protumačili to kao slabost posljednjeg trenutka, te da to nije dolično! I tako se odvojenost od Boga želi proglasiti kao dobro, kao krepost.

Neki čovjek je znakovima tražio da mu pozovu svećenika, sporazumjevao se znakovima, i kad se ispovjedio umro je isti čas. Danas se često iz obzira nekog ne zove svećenika bolesniku da ne bi to shvatio kao da se žele oprostiti od njega. …

Nedavno je jedna grupa Korejanaca negdje kod nas u Hrvatskoj tražila svećenika. No nisu mogli dobiti ni jednog svećenika. Na fiksni se nitko ne javlja, a broj mobitela nemaš. Pa sad zamislite da netko treba svećenika na samrti?! To je zapad koji je došao kod nas. Mnoge stvari su se promjenile. Nekad su postojale tabele dežurstava kad je netko trebao biti dostupan. A to je nešto što se bolesnicima treba omogućit. Komunisti u Drugom svjetskom ratu su znali pogubljivat svećenike, ali svećenik je morao stat na raspolaganju za spas duša. I to mu je trebalo bit prije ljudske računice. I on ode ispovjedati, a tamo ga – ubiju. No danas, svijetski mentalitet je ušao i kod svećenika, u ponašanja i u razmišljanja.

Ako čovjek svjesno odbija Boga dolazi do posljedice vječne propasti, neprolaznog očaja i mržnje prema sebi i drugima. Egzorcisti klasificiraju grijehe… gdje bi se događalo da čovjeka obuzmu sile zla. U prvu kategoriju spadale bi devijacije kao što su homoseksualnost, pedofilija, pornografija, i sl. , ovisničke navike o drogi, alkoholu… Korištenje magije, okultnog, čaranje, … prizivanje duhova… A najteža kategorija bila bi sudjelovanje u sektaškim skupovima, pripadanje masonima, gdje se čovjek obavezuje na poslušnost, a da ni ne zna što sve od njega može biti traženo; kad čovjek izričito odbija Boga.

Talijanski egzorcist Francesco… u Rimskoj biskupiji…, predsjednik talijanskih egzorcista kaže da je jedan od čestih slučajeva kad netko traži od đavla da bude obožavan kao da je Bog. Sotona ne želi prihvatiti činjenicu da je on stvorenje. On se samozavarava da je on bog, a da je pravi Bog krivi bog. Zato traži ono što pripada samo Bogu. U jednoj egzorcističkoj molitvi kaže se ”nek se svako koljeno pokloni Bogu”. U tim molitvama sotona odgovara: ”klanjajte se meni, ja sam svemogući… ” Na ponovljene pozive da štuje pravog Boga jedna od tolikih rečenica koje se ponavljaju je: ‘‘Nikad. Ja sam bog. Pogledaj koliko ih mene slijedi.’‘ Druga karakteristika đavla u egzorcizmu je da često govori o nasilju i uništavanju. Sve ono što je dobro, čisto, skladno, želi iznakaziti, uništiti. Posebno se primjećuje njegova mržnja prema sakramentu braka i obiteljskim vezama. Na silovit način reagira kad supružnici obnavljaju bračna obećanja. Tu sumnju izrazio je i u sljedećim riječima: ”Ne sviđa mi se kako su žene obučene, trebaju biti još otvorenije; treba seksualnost biti u prvom planu tako da mogu što više obitelji uništiti…” … Bjesno reagira kad su zaruke mladih ili kad je zavjetovanje u čistoći. To su za njega ”nakaradne stvari.” Karakteristika zlog duha je njegova očita mržnja, on uživa u zlu, u bilo kojem obliku mržnje, u mržnji prema djeci… koju pokazuje i dok opisuje užasan pokolj djece u majčinoj utrobi. Ovo zadnje što se događa u Americi – trgovanje nerođenima, prodavanje organa za eksperimente i razne druge svrhe… nema premca takvom iživljavanju. Prije bi bilo da ih samo ubiju, a ovdje se radi o mučenju. U egzorcizmu se pokazalo da se tu radi o naslađivanju nad tim zlom. (…) zamjenjuje se dobro i zlo… U egzorcizmu, kad se donijela relikvija, sotona ima reakciju odbacivanja: ‘Koji smrad!’, pokazuje i mržnju prema krunici sa križem… ne podnosi blagoslovljene vode, blagoslova.. umjesto blagoslova – proklinjanje. Na rečenicu Isusovu koju izgovara egzorcist: ”Dođite k meni svi vi koji ste izmoreni i opterećeni” biva odgovoreno riječima: ”dođite k meni svi vi koji ste veseli, perverzni i ja ću vas okrijepiti”.

Trudi se izazvati podjele među ljudima, da ih usmjeri jedne protiv drugih. Tako se događa, npr. kod podjele materijalnih dobara, da u obitelji zna doći od tolikih svađa da za cijeli život budu podijeljeni. A to nije bez đavla. Za pedeset kvadrata zemlje, za komad namještaja… A kad bi tko i htio pravedno podijeliti morao bi najprije sve prodati pa onda to podijeliti. Čovjek koji nije spreman odreći se nečeg, da bi se živjelo u miru – čega se onda spreman odreći? Tu se događa da čovjek ne vidi ništa drugo nego sebe. I ako takav primjer daje svojoj djeci što onda može od njih očekivati?

Zlo je izbor čovjekove volje – i kad se čovjek usprotivi zlu – zlo je nemoćno. Bog nam dolazi u pomoć i možemo se othrvat napadajima Zloga. U egzorcizmu, gdje se mole molitve Crkve, u ime Krista i u ime Crkve (…zato se traži odobrenje…) na temelju toga ljudi bivaju oslobođeni od zlog duha. Nekada taj proces traje i godinama. Zašto? Jedno od tumačenja je da Bog i to ostavlja kako bi se što više ljudi obratilo.

Samo Krist koji djeluje u Crkvi može osloboditi čovjeka od grijeha i smrti. Samo Isus je Spasitelj i pobjednik Zloga. Zato je Crkva, u kojoj je Isus prisutan u euharistiji, jedino mjesto gdje kršćanin nalazi sklonište pred snagama zla. Iza mise vidimo da su crkve prazne, a to su mjesta gdje se može biti s Gospodinom, mjesto gdje se može vraćat radost i mir svoga života.

Kxy, dječja pedagoginja, bila je poznata, držala predavanja (kao protestantkinja) i po protestantskim i katoličkim crkvama. Pomalo je uočavala razliku između protestantskih i naših Crkava. Došla je do mjesta kojeg protestanti nemaju. Mjesto na kojem je Isus na poseban način prisutan – tabernakul! I tako je, putem uočavanja te bitne razlike, postala katolkinja.

Kad čovjek to može iskusit i doživit – zašto smo mi tako bešćutni, pa to ne primjećujemo? U Crkvi preko sakramenata ozdravljenja i euharistije Krist neprestano ozdravlja ljude i čini ih svetima.

Ako s vjerom budemo ispovjedali grijehe zle moći nam neće moći učiniti ništa nažao. SV. Tereza govori: ‘demon će se bojati mene…’. Sveci se njih ne boje. Za ljude je spas dostupan, a za sotonu i zle duhove nije. Oni nas žele odvući u pakao kako bi nas učinili sličnima sebi.

U životu oca Pia na jednom mjestu piše: ‘Prošlu noć sam proveo vrlo loše. Ona spodoba me do pet ujutro nije prestala tući… ‘ … doživio mnoge đavolske napade… dolazile misli očaja, nepouzdanja u Boga… ali Bogu hvala ojačan sam. Stao sam na Kristovu stranu i izbavio se iz toga. ”

sveci sv padre pio ispovjedaonica

Zao duh ne pošteđuje ni svece, da ih kuša napastima očaja, malodušnosti, suhoće… Znamo da je i Majka Tereza 25 godina borila se s tim napastima suhoće.

O ocu Piu u jednom drugom svjedočanstvu piše: ”želiš znati zašto me toliko tukao? Zato jer sam branio jednog od vas; jedan je bio napastovan u čistoći, i odmah smo od Gospodina postigli pomoć za njega. Momak je zaspao, a ja sam izdržavao mučenje fizički… ”

Kod svetaca su ta uznemiravanja nešto što se često znalo događati. (primjeri T.nx… Ane K. E., … koje bi živjele godinama samo od euharistije ! … doživljavale su razna uznemiravanja zloga. …) Primjer župnika Arškog nam pokazuje kako se Bog preko njegovih iskustava s zlim poslužio da spasi mnoge duše.

I otac Pio i slični bili su u napasti da preskoče jutarnju svetu misu jer su bili iscrpljeni od nespvanja cijelu noć. A tisuće ljudi je dolazilo na te mise. I to bi bio ogroman gubitak. Jasno da ga ovo napastovanje želi onemogućiti da čini dobro. Ovaj rat u kojem se nalazimo je duhovni rat. Nije to samo jedna slika. Kad kažemo da je to jedna vojujuća Crkva – to je istina iz svetog pisma – pozvani smo boriti se ovdje na zemlji – protiv Zloga.

U molitvi Očenaša molimo: ”izbavi nas od Zloga”, u doslovnom prijevodu. Mi se borimo protiv Sotone. To je neprijatelj čovjekova spasenja. Tri su naša neprijatelja (sv. Ivan ev.) : tijelo, svijet i sotona. Sv. Pavao: ” Ne borimo se protiv stvorenja od krvi i mesa, nego protiv duhova svijeta, sa nevidljivim svijetom koji je stvaran.” Kad bi se kršćani prestali borit – ne bi bilo dobra u svijetu.

U borbi su tri oružja:

1.Molitva: pohađanje sakramenata: (misa, ispovijed); dnevna molitva koja nas čini otpornima na napadaje zloga, + Prakticiranje kreposti. Svaka krepost je na početku teška, a na kraju to postane dio čovjekove naravi. Poznat je primjer Franje Ksaverskog koji se borio za krotkost, nagao po naravi a postao pojam blagog čovjeka. Svatko od nas ima prilike za živciranje. A to je ujedno i prilika za vježbanje strpljivosti. Znamo da otresitost toliko lošeg ostavi iza nas… A možemo tu vježbati kreposti da to postane blagoslov za drugog.

2.oružje: formacija tj. duhovna izgradnja. Mi cijeli život učimo. U školi potrošimo najbolje godine svog života. A koliko smo uložili u izgradnju svoje vjere? Dakle 15 godina života možemo uložiti u školu,a u koliko smo vremena svog života uložili u vjersku formaciju? Tu bi spadalo najčešće ono što se čulo na župnom vjeronauku, ono što smo čuli u propovijedi, nešto u školi – i sve skupa to bi bilo = 2 sata tjedno! A u školi sjedimo po pet sati, pa bi to bilo najmanje 25 sati tjedno ! to je onda 1: 10. Ako nije i više. A kad tome još prirodamo utjecat TV i slično – onda da i ne govorimo, koliki je taj omjer…
Puno puta može pomoći ako znamo svoju vjeru argumentirat. Neće netko prihvatit ”bajke”. Trebamo i sami znati prepoznati zablude, djelovanje Zloga…

3. oružje: Konkretan apostolat – da se brigamo za svoje bližnje.

Imamo sad i izbjeglice. Opravdano je pomoći. No, to je vrsta pomoći u kojoj se mogu prepoznati svi ljudi. Ali mi, kao vjernici, trebali bi više pomoći onima koji su ostali – Sirijcima, da mogu preživjeti tamo. Većina od ovih su ekonomske izbjeglice – i to je nešto gdje se mogu praviti razlike. Možemo promotriti situaciju i u Ukrajini. Zašto ne pomažemo njima? To su konkretne stvari gdje smo pozvani reagirati prvi.

Svjesni smo da je Crkva ustanova koju ”ni vrata paklena neće nadvladati”… A preko Crkve imamo doći do vječnog života…

Tagged under