Zdravko Tomac: Istina koju sam spoznao

Pri kraju svojeg života, uz sve opasnosti pojednostavljivanja, došao sam u svom bogotražiteljstvu do sljedećih bitnih, subjektivnih stajališta: 

Svijet je stvorio Bog. Bog nije dovršio stvaranje, nego je uspostavio zakone razvoja svijeta i čovjeka. Završetke stvaranja svijeta povjerio je čovjeku. Čovjek je slobodno biće koje u zadanim Božjim okvirima ima mogućnosti nastaviti ili ne nastaviti Božje djelo. Čovjek je nedovršen jer je slobodan, jer može ostvariti neostvarenu slobodu koja proizlazi iz istoga izvora kao i Bog. Dakle, čovjek je proturječan jer nije samo stvorenje koje je stvorio Bog, nego je svoj vlastiti stvoritelj i kao osoba, i kao vrsta kroz povijesni razvoj. Sloboda koju je Bog čovjeku darovao nije datost, nije stvoreno, nego je potencijalnost, mogućnost. Ta sloboda kao mogućnost može se ostvariti samo ako se čovjek otvori prema Bogu, samo ako prihvati ponuđenu Božju mogućnost, ako prihvati Isusovu ljubav i ako je uzvrati.

Potpuno su promašili ateisti koji u Bogu vide konkurenta čovjeku

Ontološka bit čovjeka može se riješiti samo ako se prihvati dogma da je Krist ne samo Bog nego i čovjek, tako da se u čovjeku spajaju i žive dva svijeta: božanski i ljudski. Zato su potpuno promašili ateisti Marx, Nietzsche, Freud i drugi koji u Bogu vide konkurenta čovjeku. Da bi čovjek bio osoba, da bi bio Ja, potrebni su mu drugi ljudi – Mi, s kojima čini cjelinu, zajednicu, ali mu
je potreban i Bog. Mi (drugi) i Bog kao Ti nisu izvan čovjeka, oni su zajednica u Ja, zajednica u čovjeku. Berdjajev tvrdi: „Ako ljudska osoba ne crpi svoju snagu i izvornost iz Boga, nju nepogrješivo i neizlječivo podjarmljuju priroda i društvo.“ „Bio bih siromašan kada bih sam egzistirao i kada ne bi postojalo ništa iznad mene. I cijeli bi svijet bio siromašan i tužan kad bi morao dostajati samome sebi, kad ne bi uključivao u sebi nikakvu misteriju.“ Čovjek koji traži istinu, dobro, ljepotu, smisao, harmoniju, duhovno se oplemenjuje i razvija, teži prema uzvišenom životu. Ta ljepota, uzvišenost, ljubav, dobrota, ti ideali, te ključne vrijednosti, to su Božanske ideje.

Moralni svjetski poredak moguć je samo na prihvaćanju tih vječnih vrijednosti koje vjernici nazivaju Bog. Bez ćudorednog svjetskog poretka na tim vječnim idejama nije moguće povezati osobu (individuu) s općim društvenim. Bez besmrtnosti i vječnih načela život je besmislen, i kako kaže Dostojevski: „Čovjeku koji ne vjeruje u besmrtnost ljudske duše ne preostaje ništa drugo nego da se ubije jer mu je život besmislen.“ Sva ova moja razmišljanja imaju samo jedan cilj: Potaći vas, dragi čitatelji, vjernici, hodočasnici i bogotražitelji, da ustrajete na svom putu i da pobijedite sumnje i mračne noći koje ponekad nadolaze. Svatko u svom traženju ide svojim putem i mora na svoj način doživjeti svoje obraćenje i povezanost s Bogom. Vjera je individualna stvar svakog čovjeka. Ljudi do vjere dolaze na različit način. Milijuni hodočasnika u Međugorju dokaz su da mnogi upravo u Međugorju dolaze do istinske vjere.

Tri moguća životna stajališta veliki danski filozof Kierkegaard kritizirao je čovjeka u modernom građanskom društvu koji ne misli, koji nema svoje stajalište, nego konformistički prihvaća ono što mu društvo nameće. Govorio je o tri moguća životna stajališta, koje je nazivao stadijima: estetski, etički i religiozni
stadij.

• Živjeti u estetskom stadiju znači biti u stalnoj potrazi za užitkom kao smislom života. Dobro je ono što je lijepo, divno i ugodno. Estetičar je rob svojih želja i vidi smisao života u zadovoljavanju želja.

• Život u etičkom stadiju prožet je ozbiljnošću i ponašanjem prema moralnim mjerilima, čovjek živi u skladu s moralnim zakonima. To je etika odgovornosti jer čovjek postupa prema moralnom kriteriju razlikovanja dobra i zla.

• Religiozni stadij je onaj u kojemu čovjek nalazi spas. U pravilu ljudi prelaze u religiozni stadij u starijoj dobi, kada je religioznost iskrena, a ne nametnuta sustavom vrijednosti i odgojem u mladosti. 

Religioznost kao istinska spoznaja, uvjerenje nakon sumnji i traženja, jedina je prava religioznost. Većina praktičnih vjernika, kao i ljudi koji prihvaćaju druge sustave vrijednosti, postupa onako kako su odgojeni, kako su im vanjski autoriteti zadali moralne norme ponašanja. 

Sumnje vjernika i sumnje nevjernika 

I za kraj, jedna poruka onim bogotražiteljima koji ponekad sumnjaju jesu li našli Boga, odnosno mogu li uopće doći do Boga. Vjera je Božja milost i ona je načelno dostupna svakom čovjeku, ali Božju milost može steći samo čovjek koji traži, koji se priprema i osposobljava da ju primi.

U tom traženju, u kojem čovjek prolazi kroz sumnje, korisno je pročitati riječi Pape Benedikta XVI.:

„Kao što se događa vjerniku da ga guši slana voda sumnje koju mu ocean neprekidno zapljuskuje u usta, tako postoji i nevjernikova sumnja u njegovu vlastitu nevjeru, u njegovu zamisao totaliteta svijeta koju je naumio proglasiti kao potpunost… Kao što je, dakle, vjernik svjestan da je trajno ugrožen nevjerom te nju mora doživljavati kao svoje stalno iskušenje, tako i nevjerniku vjera znači ugroženost i iskušenje za njegov prividno, jednom zauvijek zaokružen svijet.“

Evo još jednog citata: „Drugim riječima, i vjernik i nevjernik svaki na svoj način i sumnjaju i vjeruju, ako se baš ne skrivaju pred samim sobom i pred istinom svojega bića. Nitko ne može potpuno umaći sumnji niti itko potpuno vjeruje.“

Navedenim riječima Papa me ohrabrio da i dalje tražim odgovore na svoje sumnje, da me sumnje ne obeshrabre.

Više kolumni čitajte OVDJE