Fra Zvjezdan Linić - Križni put uvijek je poticaj vjernicima

Kroz ovo korizmeno vrijeme u našim crkvama i na drugim mjestima koja su za to uređena vjernici rado mole pobožnost Križnog puta.

To je tradicionalna kršćanska pobožnost gdje se nastoji što sabranije moliti uz sjećanja na brojne detalje Isusove muke i smrti kako nam to opisuju evanđelja. Takvi izrazi kršćanske pobožnosti povezani su sigurno s mnogim događajima tijekom povijesti Crkve.

Naime, od starine su kršćani težili za tim da fizički pohode one gradove i mjesta koja je Isus posvetio svojom prisutnošću za svoga zemaljskog života. Oduvijek postoji težnja hodočastiti u Svetu zemlju, Isusovu domovinu, danas Izrael i Palestina. Prva kršćanska stoljeća imaju svoja sjećanja na dirljiva hodočašća i na molitve hodočasnika kojima je uspjelo doći u Svetu zemlju. Ipak, tijekom povijesti i razvoja događaja sve je teže bilo doći i hodočastiti na ta mjesta. Politička situacija nije bila prikladna za takva hodočašća, a i velikoj većini vjernika bilo je i ekonomski nemoguće da odu na takav put. Srednji vijek je u tome osobito pogođen zbog Križarskih ratova i prisutnosti Saracena na tim svetim mjestima.

Nije stoga nikakvo čudo da su kršćani koji više nisu mogli hodočastiti u Svetu zemlju htjeli na neki način Svetu zemlju prenijeti k sebi bliže. Zato niču po Europi “Betlehemi”, tj. jaslice i takvo likovno izražavanje božićnih događaja. Nadalje, procesije na Cvjetnicu koje su obogaćene maslinovim grančicama i drugim cvijećem žele imitirati ono što se tjedan prije Isusove muke dogodilo u Jeruzalemu kad je Isus svečano ulazio u svoj grad.

A na brojnim mjestima, po brežuljcima i unutar klaustara crkvi i samostana, i u samim crkvama pojavljuju se tzv. “Kalvarije”, tj. mjesta koja su obilježena uspomenama na Isusovu muku i smrt. To su redovito mjesta označena postajama Križnog puta i na vrhu dominira 12. postaja gdje Isus raspet umire na križu. Pa i grob se Isusov nastoji aranžirati po mnogim crkvama na Veliki petak. Sama pobožnost Križnog puta u obliku u kakvom je danas imamo u crkvama i oko njih nastajala je u 17. stoljeću.

Dragocjeni pečat toj pobožnosti dali su franjevci koji su je širili, a franjevac kapucin sv. Leonardo Portomauricijski dao je temeljni pečat toj pobožnosti kad je o Križnom putu na poziv pape Benedikta XIV. godine 1750. propovijedao u rimskom Koloseumu. Križni put sastoji se od 14 postaja. Najprije ih je bilo sedam koje se mogu iščitati i u tekstovima evanđelja i to su: prva gdje Pilat osuđuje Isusa, peta gdje mu pomaže Šimun Cirenac u nošenju križa, osma gdje žene plaču nad Isusom, deseta gdje Isusa svlače, 11. gdje Isusa pribijaju na križ, 12. gdje Isus umire na križu i 14. gdje Isusa polažu u grob.

Kasnije je kršćanska tradicija i pobožnost, posebno iz pričanja hodočasnika, prepoznala početak hoda gdje Isus prima križ, tri postaje kako Isus posrće i pada pod križem, zatim susret Isusa i Majke Marije, gesta žene koja se zove Veronika i konačno kako mrtvo tijelo Isusovo polažu u Marijino krilo. Ta je pobožnost uvijek poticaj vjernicima da se sjete Božje ljubavi, a isto tako i da svoje križeve povežu i oplemene Isusovim križem.