Veličina fonta:

Vjerujem da su i zagrljaji, iskreni i srdačni ljudski zagrljaji, kruh naš svagdanji za koji molimo u Očenašu. Jer ne živi čovjek samo o kruhu. Itekako živi i o zagrljajima.

Zagrljaji su hrana čitava čovjekova bića – i tijela i duše. I sjećanja i zanosa. Pamćenja u koje se udomljuje ono najvrednije u čovjekovu životu. Ono bez čega je sve ništa.

Ponekad na potresan, pa i bolan način postanem svjestan važnosti i vrijednosti zagrljaja. Zagrljaja koji su postali dio mene. I onih koje sam propustio, nerijetko i zauvijek propustio. Jer ima zagrljaja za koje više nikad neće biti prilike. Do onoga dana.

Da, ima onih koji u meni žive trajno zagrljeni. To što ih grlim – njihova zagrljenost – utkano je u moju osobnost toliko da bez toga više ne bih mogao biti ono što jesam. Grlim ih jednako i u njihovim obdarenostima i u njihovim slabostima, a nadasve u prepoznatoj blizini. U neusporedivu iskustvu srodnosti.

Znam da isto tako kao što oni u meni žive zagrljeni, i oni mene – u svemu što jesam i u svemu što nisam – grle u svojoj duši. Možemo se ne vidjeti, ne čuti mjesecima, pa i godinama, to iskustvo nimalo ne zamire. I kad se ponovno čujemo, kad se ponovno sretnemo, znamo da su riječi suvišne. Da one nemaju što dodati. Jer naš zagrljaj zbori našim dušama.

No dogodi se da ostanem zatečen bolnim iskustvom da je neki usputni susret kad smo u žurbi dospjeli dobaciti tek pogled, osmijeh, poneku riječ... bio naš posljednji zemni susret. Iskustvo zagrljenosti u duši živjet će – i tješiti i bodriti – zasigurno kroza sve dane. Ali više neće biti prilike za jednostavnost zagrljaja u susretima na ovim prašnim putovima u kojima čovjeka prožima iskustvo udomljenosti. Valjat će učiti živjeti ispruženih ruku. Raskriljen i prema vremenu i prema vječnosti.

Bilo bi i dobro i mudro kad god se susrećemo, kad god se rastajemo s voljenima, s ljudima svoje duše, s ljudima koje bismo htjeli razvedriti i ohrabriti, podržati u svemu što jesu, da ih zagrlimo. Zdušno. Da im zagrljajem ponovimo sve ono što tako dobro znaju, a što je zagrljajem i tisućiti put tako dobro čuti. Da znaju da im za naš život, za našu dušu, nikad nije potreban ključ. Da se nikada ne trebaju najaviti. Da smo im posve pristupačni. I da u našoj duši nikad neće naići na zapreku. Da im je ona dom.

Dobro je da to i sebi ponovimo, da postanemo svjesniji od kolike je dobrote sazdan naš život. Naša i svaka duša. I da sve ono što ne stane u sva bespuća ovog svijeta, stane u zagrljaj.

U zagrljaj koji će, moguće, i bespuće preobraziti u put, otkriti nam da uz nas uvijek ide suputnik. I da je potrebno samo imati hrabrosti osvrnuti se. Hrabrosti za zagrljaj.

molitva-i-slavljenje-molitvena zajednica-srce-isusovo-bozja-pobjeda.jpg

 laudato-tv.jpg

marijine-ruke1.jpg

cocotours-autobusi.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.