Veličina fonta:

Nastojmo da se Međugorje, najveća ispovjedaonica svijeta, talionica Božjih čuda i pomoć u spasenju duša, paralelno ne pretvara u najveću 'ispovjedaonicu' prozivanja, osuđivanja i bacanja kamenja na papu Franju, zbog njegovog načelno izraženog i osobno poimanog odnosa s Majkom Božjom, koju ne vidi kao 'voditeljicu poštanskog ureda koja svakog dana šalje poruku u to i to vrijeme'. To je papino osobno mišljenje, kako i sam kaže.

Porukama u Fatimi i Međugorju Majka Božja potvrđuje Božji dar čovjeku: slobodu ljudskog djelovanja i vlastitog odlučivanja, ali ukazuje i na moć preusmjeravanja ljudskih odluka i promjene, u nekom trenutku, zadanih pravaca. „Draga djeco, želim da shvatite ozbiljnost stanja i da puno onoga što će se dogoditi, zavisi od vaše molitve. A vi malo molite“ poručila je Kraljica Mira u Međugorju.
U tom smislu, tumačeći treći dio fatimske tajne o padu pogođenog 'čovjeka u bijelom' na zemlju, Joseph Ratzinger kao prefekt Kongregacije za nauk vjere je rekao: „Majčinska ruka koja je skrenula metak kako ne bi ubio papu, pokazuje da ne postoji nepromjenjiva sudbina i kako snaga molitve i vjere može utjecati na povijest: molitva je snažnija od metka“.

Uslijed specifičnosti međugorskih ukazanja, umjesto da su još jedan poticaj na molitvu koja bistri i daje razlučiti duhove, neki papine riječi doživljavaju kao metak na Međugorje. I uzvraćaju neprimjerenom artiljerijom. Koliko su opravdani i utemeljeni verbalni napadi na papu Franju glede njegovog, u zrakoplovu na odlasku iz Fatime dosad najjasnije izraženog stava o Međugorju, ako je upravo on, u približno četiri desetljeća od Gospine pojave, na teren poslao svog osobnog izaslanika, biskupa Henryka Hosera? On se pak, cijelim svojim pristupom tamošnjoj Marijinoj misiji, prisutnosti Kraljice Mira, kontekstualno i cjelovito tumačeći međugorsko gibanje, pokazao kao pastir izuzetno afirmativnog, detaljnog uvida i dobrohotnog shvaćanja što se u Međugorju događa.

Svaka Hoserova misao i izjava kao da je željela opravdati svaku sastavnicu stvarnosti Međugorja, dotle da je sam, ništa ne prepuštajući neodgovorenim, 'kontrirao' najčešće spominjanom prigovoru materijalnog i infrastrukturnog razvoja Međugorja, shodno potrebama porasta hodočasnika: „Ne zna se da je Lurd najveći hotelski grad u Francuskoj, poslije Pariza“. Štoviše, nastavio je kao da bi želio da se ostvari ovo: „Možda je to i budućnost Međugorja, u odnosu na Sarajevo“.

Niti jednom riječju i postupkom nadbiskup Hoser nije se pokazao kao 'đavolji odvjetnik', koji bi promicao sumnjičavost spram Međugorja i pronalazio rupe u vjerodostojnosti Marijinih ukazanja. Izbor mons. Hosera, kojeg papa Franjo naziva 'dobrim, dobrim jer ima iskustva', odluka je i djelo pape Franje. Izraz je papine brige i želje za što cjelovitijim razumijevanjem i sagledavanjem Međugorja, za koji papa kaže da „puk tamo ide, obraća se, susreće Boga, mijenja život“. „Za to nema magičnog štapića i ta se duhovno-pastoralna stvarnost ne može nijekati“ izjava je pape Franje koju 'napadači' ne ističu i ne hvale.  

Koliko je do svakoga od nas, ne kaljajmo zlato Marijinog poslanja po Međugorju ruzinom ograničenog ljudskog umovanja i 'pogođenog' prosuđivanja. Nismo pozvani biti sudski odvjetnici Najvjernije Odvjetnice, nego u krepostima Njeni vjerni nasljedovatelji.

Jorge Mario Bergoglio službom jest papa Franjo, poglavar Katoličke Crkve, i u onome što doktrinarno izriče, odgovoran je za cijelo tijelo Crkve. 'Poštansko viđenje' mogućeg Marijinog djelovanja nije njegov papinski dekret ni proglašena dogma, nego osobni stav rimskog prvosvećenika. Prije nego ikoga promotrimo u skladu s (našim) očekivanjima kako živjeti određenu službu, pa i vrhovnu crkvenu, nemojmo nikome oduzeti primarnu pripadajuću osobnost, narav i stil, i promatrati ga neovisno o  temeljnom određenju - čovjek - stvorenje, sklon slabosti, čija su osobnost i formacija uvjetovani duhovnim i materijalnim, crkvenim i društvenim okolnostima.

Ako itko, papa Franjo se u svojoj čovječnosti više puta predstavio istinom koju bismo svi trebali prigrliti: 'Najprije sam (i nadasve) grešnik'. Nije li čovjek današnjice nasušno potreban baš te osviještenosti i priznanja, od kojeg spasenje može krenuti: Grešnik sam. U mreži odnosa, različitost je prigoda i prostor za potvrdu kreposti i rast u svetosti svih nas.
Kraljica Mira poziva na kajanje i pokoru u prikazivanju zadovoljštine za vlastite i grijehe svijeta. U kakvu se mrežu mi uplićemo u javnom međusobnom natjecanju, tko je veći i borbeniji vojnik Kraljice Mira, licitirajući s Međugorjem na zadovoljštinu naslade nevjernika i sablazan svijeta.

Jesu li, iz našeg malenog kutka vječnosti, takve verbalne, kratkovidne i prizemne toljage na papu Franju, u skladu s poticajem apostola Pavla: „Samo se ponašajte dostojno evanđelja Kristova“? Koja smjelost, koji (oholi) izlazak na drugoga, umjesto (ponizni) ulazak u sebe, na što poziva i Kraljica Mira!
Koliki previd Božje riječi koju je Marija do probodenosti vlastite duše mačevima boli (šutke) prihvaćala, a dana je po proroku Izaiji: „Jer moje misli nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti, govori Gospodin. Visoko je iznad zemlje nebo: tako su visoko puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli“.

Majka Božja jest i treba biti uzor u oblikovanju našeg življenja. Primjer je u znalačkom ophođenju s neočekivanim događajima i prihvaćanju, njoj prvoj i samoj, s Neba upućenih nedokučivih i naizgled proturječnih, s obzirom na njenu dobrotu, 'nepravednih' puteva i načina Božjih zahvata. Iako je to bio častan naziv u ono vrijeme, kako je bilo primiti riječ svog ljubljenog Sina: 'Ženo, što ja imam s tobom?'. Da bi netom poslije, na ono što se najprije učinilo distancom, na brižno Marijino 'Vina nemaju', njen Sin Isus u Kani učinio svoje prvo čudo pretvorbe vode u vino.    

Iako je svakim svojim činom i odabranjem to bila zaslužila, Marija nije imala privilegiju glatkog, teškoća lišenog tretmana. Nije bila osoba jasnog, odmah i na pladnju, u cijelosti razjašnjenog i pozlaćenog puta u ovoj dolini suza. A mnogi među nama, ne imajući ni s od sjene Marijine svetosti, ni m od njene mudrosti, tumače i (smatraju da) u cijelosti razumiju Marijinu prisutnost u Međugorju - i to ne u odnosu na ljudski kukolj koji prati i raste u žitu svake duhovne, božansko-ljudske stvarnosti, pa i međugorske, i koji je dva tisućljeća postojana Crkva dužna i odgovorna propitati, nego u odnosu na mišljenja i prosudbe vrhovnog poglavara Katoličke Crkve!? Od svih zamki, mogućih realnih zabluda i neprijatelja, katolici koji Gospu i Međugorje štuju i ljube, za papu Franju kažu: Taj 'smeta', njega 'raspni'.

Kome motor i sidro vjernosti može biti pritisak godišnjeg, vremenskog kalendara i pitanje 'Kad će više' službena crkvena potvrda još jednog, nama dragog marijanskog svetišta? Je li nama smrtnicima više stalo do Božje i Gospine slave od njih dvoje, kao da se do nje dolazi ubacivanjem žetona i pritiskom na dugme? Apostol Petar će: „Jedno, ljubljeni, ne smetnite s uma: jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan. Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju“.

Zapitajmo se i zamislimo: bi li za jedno svoje dijete, koje, uz to, zastupa Njenog Sina, riječima kojima smo svjedoci da se upućuju papi Franji, tako govorila Marija? Bi li prema ikome, a kamoli prema svome odabranom sinu svećeniku, za koje poziva da se osobito moli, tako činila Majka Božja?

Tko želi Kraljicu Mira koristiti kao sredstvo i oružje (unutar)crkvenih obračuna, izvan bîti Međugorja i mimo vjernika koji te poruke nastoje životom odjelotvoriti, stvarajući ozračje nemira slanjem strijela i mačeva prema Petrovom nasljedniku, kojem je Marijin Sin povjerio ključeve kraljevstva nebeskoga!?

„Draga djeco! Ovo je vrijeme velikih milosti, ali i vrijeme velikih kušnji za sve one koji žele slijediti put mira. Zbog toga vas ponovno, dječice, pozivam: Molite, molite, molite, ne riječima, nego srcem. Živite moje poruke i obraćajte se“ potiče Kraljica Mira u molbi koju mnogi tumače 'uobičajenom' i 'ništa novim'. Očito su manjkava i potrebna, srca plodna djelima, a ne prazne riječi i formalna pristajanja. Istog je duha i poticaja i apostol Ivan kojem je Isus podno križa svoju majku predao: „Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom“ (1 Iv 3,18).

„Smrt i život u vlasti su jezika“, kažu Mudre izreke. Poštedimo papu Franju Jobovog pitanja zbog upućenih mu kleveta, “Dokle ćete dražiti dušu moju i satirati me riječima?”. Jakov apostol u svojoj poslanici podsjeća kako jezik može biti 'vatra', 'zlo nemirno, pun otrova smrtonosnog'. Kao što veliku lađu silni vjetrovi gone, neznatno kormilo je upravlja kamo kormilarova volja hoće: „Tako i jezik: malen je ud, a hvali se velikim stvarima. Gle, mala je vatra potrebna da veliku šumu zapali!“.

Na što smo koncentrirani, kako vidimo Gospino djelovanje u Međugorju – doći u taj posvećeni prostor kao vjernički izletnici koji će zadovoljno, s oduškom i lagano zapljeskati 'Međugorje je priznato!'. Što znači uspinjati se na Križevac i Podbrdo, a nakon strmog silaska ostati na vrhu svog sljepila, i u dolini svijeta rondati na 'križ' zbog još uvijek službeno nepotvrđenih ukazanja, a kušali smo njihove plodove i prate ih Božja djela? Štovatelji i priznavatelji Međugorja inače mole da je križ znak pobjede i spasenja. Kamenujući papu, biskupe i Vatikan, kakav oblik i duh križa slavimo? Određujemo li mu granice, izgled i prostor djelovanja, i prihvatljiv je u svemu, osim da po najvišem službenom hijerarhijskom 'iskazu', prati mlado Međugorje?

Nemamo li već i sada dovoljno slobode, darova i blagoslova u pohodu Majci i tamošnjim milosnim susretima? U čemu su nas to, kojim djelom, papa i Majka Crkva uskratili, da je u Međugorju itko spriječen žeđ duha utažiti i odgovore tražiti? Ne. Nama katolicima, a kako tek svijetu nevjernika kojima je sve 'to' ionako predmet psiho slučaja i trgovinskog prometa, još samo i jedino nedostaju novinski naslovi, životne i medijske senzacije od jednog dana, jednog osvanjenog ovozemaljskog trenutka: 'Crkva je 'konačno' priznala Međugorje!'.

Majka, sama za života probodena i dionica Raspete Ljubavi, u vlastitoj međugorskoj kući, da križ od svoje prisutnosti udalji? Iako proslavljena i na nebo uznesena, svoj zemaljski identitet u znaku križa da zatomi i promiče kao životno ograničavajući, neprihvatljiv? Kako bi udovoljila i odljutila one u ovom naraštaju vjernika, koji smatraju da je 36 godina međugorskih ukazanja već prebačeno razdoblje za crkveni pravorijek o njihovoj autentičnosti.
   
Toliki se riječima pokazuju kao sigurni posjednici statusa javnog crkvenog bilježnika koji pečatira dinamiku Božjih odluka i Njegov način djelovanja. Umjesto da u obrambenom stavu, uvrijeđeno i napadački nastupamo prema Petru stijeni na kojem je Krist sagradio Crkvu svoju i rekao, a Njegova riječ je obećanje, jamstvo, da je vrata paklena neće nadvladati, molimo da nam Majka dobrog savjeta isprosi povjerenje u Božje puteve, njoj nalik. Koliko od njenog duha usvajamo u svom životu? „Marija je snažna protiv zla, ali s nutarnjim mirom i nježnošću koje prenosi na nas“ (Jacques Philippe).   
 
Nasuprot onima koji smatraju da je zlo i nesreća Crkve što je papu Franju, Kristovog opunomoćenika na zemlji, postavio liberalno-masonerijski lobi, a ne milost odabranja božanske osobe, Duh Sveti, ohrabrujuće je i milosno čuti kako mnogi kažu i misle: Svojom mišlju o Gospi i o Međugorju izrečenima u zrakoplovu na odlasku iz Fatime, papa Franjo mene nije uvrijedio. Moju pobožnost Kraljici Mira nije omalovažio. Moj stav prema Međugorju nije poljuljao.

Osoba koja izbliza poznaje, istinski živi, prati i požrtvovno promiče Međugorje, kaže mi: „Baš mi je drago da je papa to otvoreno rekao. I da to čuju oni koji su nekim dijelom krivi zbog toga. Neka bude istina iznad svega. Mnogi u Međugorju toga su svjesni i također im je drago zbog toga što je papa rekao. Svjesni su da to treba držati pod kontrolom. To je prava slika onog Međugorja koje je malo poznato javnosti. Nije to napad na Međugorje, Gospu ni ukazanja. Oni koji istinski podržavaju Međugorje, mogu ga 'braniti' baš tako – da zahtijevaju istinu, podržavajući stav Crkve“.

Marija štošta u svom životu nije mogla razumjeti, ali se mirno, s povjerenjem Providnosti predala i Bogu Ocu, u ljudski neshvatljivim situacijama, na do kraja neotkrivenim putevima, vjerovala. Njeno Presveto Srce, kad i nije trenutno razumjelo, Ocu se savršeno podložilo i vjerom, etape Božjeg plana prihvaćalo. Sveto Pismo i crkvena predaja kazuju da je to činila bez buntovnih odupiranja i grintanja. A svi su racionalni 'razlozi' i ljudska opravdanja bili na Marijinoj strani. No, Majka prebistra i nepovrijeđena, nije ih koristila za obračune s ikim, a kamoli s Božjim uputama i pravcima. Jer Prijestolje Mudrosti zna da je „jezik pravednikov drvo života“, a “riječi izgovorene u pravo vrijeme zlatne su jabuke u srebrnim posudama”. I jer je znala da nije cilj, nego sredstvo. A sredstvo se daje lomiti i sagibati.

Neki u hrvatskom, marijanskom i papinskom narodu, čiju su vjernost i odanost Svetoj Stolici, krvlju i životom plaćali mnogi naši preci i sveci, u 14. stoljeću svoga kršćanstva, zamjerke papi Franji povezuju sad već u 'zbrojeni' konstrukt njegove negativnosti spram Crkve u Hrvata, glede odnosa prema kanonizaciji Alojzija Stepinca i službenog očitovanja o Međugorju.
 
Crkva u Hrvata darovana je iznimnom veličinom praktički svetog, formalno blaženog, kardinala Stepinca i ukazanjima Kraljice Mira čija stvarnost dotiče i na dobro mijenja ljude diljem svijeta.

Nemojmo od sebe raditi žrtvu ostavljenu. Nemojmo sebe žaliti, kao da smo (odjednom) za razumijevanje od strane Vatikana, po papi Franji, za neko nebesko dobro uskraćeni i neshvaćeni. Duhovna stvarnost i vjera traže i jesu uzdignuće, podizanje ljudskog pouzdanja preko naših granica, iza kojih ni ne slutimo koje se sve dobro odvija, u kakvim god okolnostima. I da. Ako itko, kršćanin mora moći znati i razumjeti što znači žrtva.

Čemu vjera, koji je njen sadržaj, Kome i što vjerovati, ako hodimo uobičajenim koracima, ako smo dio sigurnih i rezerviranih procesa, prirodnih zakona i postupaka? Kao Crkva i narod, blagoslovljeni smo duhovnim gigantima čiji je život bio sve, samo ne podmazanost i izvanjska radost po zemaljskim kriterijima, mišljenju i viđenju svijeta. Majka Marija i sveti nadbiskup Stepinac – 'sve te događaje' u sebi pohranjivaše i prebiraše u svom srcu.  

Na ovogodišnjoj proslavi Gospe Loretske u zadarskim Arbanasima, pomoćni zagrebački biskup Mijo Gorski podsjetio je na tu istinu: „U Mariji gledamo kako idealni uvjeti nisu jamstvo nikakvog uspjeha. Postoji puno ljudi koji imaju idealne uvjete, ali su sve promašili u životu. U Mariji vidimo kako Bog za svoje planove ne traži idealne uvjete, nego traži osobe koje mu se predaju vjerom. Bog ne mjeri naše živote koliko se ostvarujemo u zemaljskim uspjesima, nego koliko smo se suobličili idealnoj slici Isusa Krista. To najbolje pokazuju sveci, kao Marija i bl. Alojzije Stepinac. Rekli bismo po ljudsku, oni nisu uspjeli. Ali uspjeli su u vjernosti Bogu. Zato ih je Bog učinio svetima“.

Međugorje - Marijina ruka u vremenu i Glas koji potiče: „Iznova više radite na osobnom obraćenju. Ja sam s vama i nisam umorna. Nebo je s vama i bori se za mir u vašim srcima i svijetu… A vi, dječice, pomozite vašim molitvama da tako bude. Blagoslivljam vas s mojim sinom Isusom i pozivam da vaš pogled i srce uvijek budu usmjereni prema nebu i vječnosti. Tako ćete biti otvoreni Bogu i njegovim planovima“.
 

ines-grbic-kolumne.jpg

logo-festivala-mladih-u-medugorju.jpg

 laudato-tv.jpg

marijine-ruke1.jpg

mrezalica.jpg

karla-apartmani.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.