Ne odustani rasti do zadnjeg daha - uz Blagdan Gospe od Anđela

Blagdan Gospe od Anđela vezan je uz jednu stvarnost koja se naziva oprost. Potpuni oprost.

To nije samo ispovijed. U ispovijedi se brišu naši grijesi. Ispovijed dobro učinjena, iskreno okajani grijesi čine da nam Duh Sveti jamči da nećemo zaglaviti u paklu. Ali to nije sve. Postoje određene nesavršenosti, postoji određena potreba da se duša liječi. I da ne bi morao tu dušu liječiti u čistilištu poslije smrti, Bog daje nama priliku da se ovdje liječimo, da ovdje pokorom liječimo svoju dušu.

I veličina sv. Franje, koji je učinio to da ljudi koji su onda trebali takav oprost, to su kazne za grijehe, a da bi ga zadobili morali bi hodočastiti u Svetu Zemlju. A što je onda značilo ići u Svetu Zemlju? To je kao danas ići na mjesec. Jer tada nije bilo zrakoplova, nije bilo takvih prijevoznih sredstava da se moglo u jednom danu doći do Svete Zemlje. Sveti Franjo Asiški isposlovao je da se i u Asizu u Porciunkulskoj crkvici dobije takav oprost za ljude koji su spremni skrušena srca tražiti oprost od Boga preko Crkve.

Kako je Franjo isposlovao tu povlasticu? Tako da je okajavao svoje grijehe koje je prije činio i u toj gorčini koja je izbijala na površinu osjetio je sigurnost da su mu oprošteni svi grijesi, ali i sve kazne za grijehe. I kako je on to dobio za sebe, onda je htio da i drugi to mogu dobiti. I ondašnji Papa je dopustio da svi koji to hoće stvarno mogu i dobiti.

Slaveći Gospu od Anđela, dobivamo također i poticaj da se sjetimo svoga anđela čuvara, da mu uputimo zahvalnost za sve trenutke kada nas je štitio i čuvao, a nismo ni znali kako se to dogodilo. Ima jedan duhovit savjet vozačima, a on glasi: Nemoj voziti brže nego tvoj Anđeo čuvar može letjeti. Znači, vozi razborito. Koliko puta su oni, Anđeli čuvari, učinili da u vožnji i u životu nije došlo do onog najgoreg? Koliko puta su naše srce, koje je bilo odrvenilo na Božje poticaje okrenuli prema dobru da smo imali snage čuti Božju riječ, da smo imali snage odustati od naumljenog zla protiv drugih, misleći da je to naše pravo.

Nije potrebno da ti sudiš ikome, nego samo svojim grijesima, ali i tuđim grijesima. Kako se sudi svojim grijesima? Kajanjem. Kajanjem ih ubijamo. Kako se sudi tuđim grijesima? Praštanjem. Praštanjem skidamo anatemu ili određenu mrzovolju zbog toga što je drugi zahvaćen mrakom. I onda kad ti obasjaš svjetlom praštanja taj mrak, drugi se prepozna kao dijete Božje ili kao tvoj brat ili tvoja sestra.

Ali dopustimo sebi malo strpljivosti. Neće to biti odmah kad ti pomisliš. Budeš li svoje praštanje uvjetovao tuđim mijenjanjem, nećeš se lako uhvatiti praštanja. Ali budeš li svoje praštanje vezao uz Božje bezgranično i bezuvjetno praštanje tebi, tek tada ćeš moći razmišljati Isusovim Srcem.

Zato kod traženja i dobivanja ovog oprosta, porcijunkulskog potpunog oprosta, potrebno ti je prije svega odreći se bilo kakvih trgovačkih primisli. Jer živa je istina da mi kod Boga ništa ne možemo zaraditi. Ali možemo sudjelovati u njegovim darovima koje su plod Isusovih zasluga. I to je naša veličina. Jer ne spašavaju nas naša dobra djela nego Isusova dobra djela. Ne spašava utopljenika to što će on sam sebe izvući za kosu iz živoga blata nego što će dopustiti spasiocu da ga spasi. To je jedan čin poniznosti, ali i realnosti.

On dakle ne može sam sebe spasiti. Ali može reći: zahvaljujem ti, čovječe, na tome, i nakon toga može sam trenirati spašavanje drugih. U tome se sastoji naš boravak na zemlji. U tome se sastoji nadilaženje individualizma u vjeri. U tome se sastoji ono što se kaže: ja i moj Bog.

A bližnji? Pusti bližnjega! Spasi svoju dušu! Da, najprije to. Ne možeš druge spašavati ako sebe ne spašavaš. Ali kad se to dogodi, onda uviđaš da je tvoja ljubav, tj. Božja ljubav u tebi toliko silna da se ne može zaustaviti samo na tebi. Osjećaš potrebu drugima svjedočiti što je tebi Bog učinio.

Marija je osjećala potrebu da izrekne svoj «Veliča» Gospodinu. On mi je učinio velika djela, On je taj koji je pogledao na neznatnost svoje službenice, On je taj koji je pogledao na prah i pepeo koji se zove ja, ti, mi svi. Ali taj prah i pepeo dobio je od samoga Boga dar života i spasenja.

Zato smo veliki. Zato Isus daje, dao je i davat će stalno život za nas. Ljubav za nas. Živote, preko mene, tebe, nas... Jer on želi hodati tvojim nogama, grliti tvojim rukama, ljubiti tvojim srcem. Eto, to on želi. A tebi i nama neka u tome pomogne Gospa od Anđela, i pripomogne sveti Franjo Asiški.