Vlč Zlatko Sudac: Iskušenja ili napasti

Poslanica Hebrejima kaže za Isusa: „Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom" (Heb 4, 15).

Autor dakle vidi Isusovu čovječnost upravo u tome što je kao i mi iskušavan i napastovan. To sve potvrđuje činjenicu da Isus nipošto nije izvan ljudske stvarnosti. On zna iz vlastitog iskustva da biti čovjek nije moguće bez napastovanja. Doživljaj napasti osposobljava Isusa za suosjećanje s nama. Ovdje je važno naglasiti da je napast ona zbilja koja dolazi isključivo od zloga dok bi kušnja bila nešto što Bog pripušta za naše odrastanje i veće dobro. Dakle, Sotona je taj koji napastuje, a Bog je onaj koji kuša.

Duh nakon krštenja nagna Isusa u pustinju gdje ga je iskušavao Sotona. I Matej i Luka opisuju tri modela iskušenja, koji ugrožavaju i naš proces odrastanja, prosvjetljenja i spasenja. Što neki čovjek više nastoji oko svoje duhovnosti, predanja Bogu, samoodricanja, to su i napasti korjenitije, jače i smrtonosnije. Uistinu je to tako, na svojoj smo koži probali. Potvrda nam je i činjenica da nije bilo duhovnog čovjeka kroz povijest, a da nije primio svoju mjeru tereta Križa.

Prva se napast javlja kada Isus nakon četrdesetodnevnog posta ogladni. „A đavao mu reče: Ako si Sin Božji, reci ovom kamenju da postane kruhom" (Lk 4,39). To je napast da se konzumira sve što se nudi. Sve treba isprobati, sa svime eksperimentirati. U svemu tražiti užitak i samo užitak, jer glad treba zadovoljiti. Što je glad opsežnija to je put propasti „smisleniji". Mnogi ljudi pretvaraju „kamenje" u „kruh" koji treba utišati njihovu glad. Oni svoj rad, položaj, službu, uspjeh, imetak, ljude s kojima su zajedno pretvaraju u priznanje, čast, kontrolu, moć, egoizam, seks, samo da zasite svoju osobnu potrebitost za tim, da ugase glad i prazninu koja zjapi u njihovoj duši.

Druga napast jest vlast. „Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i kome hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje" (Lk 4,6-7). To je temeljna napast, napast imati vlast nad drugima. Vlast je obećanje zavedenima da će u svemu biti tako vješti da se nikada ne pokažu slabima, da druge umanjuju, da mogu vjerovati u vlastitu veličinu. Takvi gube sposobnost za Ljubav. Njihove riječi postaju prazne, pogledi hladni, farizejstvo i karijerizam jedini slijed. Sve je jalovo, stoga i toliko mučnije kada ova napast zahvati crkvene službenike.

Treća napast odnosi se na sliku Boga. Sotona izaziva Isusa, da pred javnošću dokaže svoje Bogosinovstvo bacajući se s hrama, jer anđeli će ga Božji čuvati. Ovo je zacijelo najveća napast duhovnog čovjeka da svoju duhovnost zloupotrijebi. Uz to usko je vezana i zloupotreba poslušnosti, a za one „neposlušne" koji razmišljaju svojom glavom degradiranje, ponižavanje, mobbing postaje način eliminiranja. Daleko je od tako zavedenih poniznost kao sve druge kreposti koje su „lakmus papir" provjere iskrene duhovnosti i ispunjenja Duhom Svetim.

Zapravo sve napasti koje god vrste bili idu za tim da ugroze i unište Ljubav. A Bog je Ljubav. Uz nju usko povezano radi se i o svim krepostima kao i vrijednostima koje bivaju zgažene. No jedno je činjenica, za one koji su svoj Život predali Bogu, napast je kao oluja koja sili naše stablo Života da svoje korijenje pusti dublje u zemlju, jer...

...Bog čini da uza sve, neprestano rastemo.