Veličina fonta:

Krenut ću iz početka. Suprug i ja smo u braku 13 godina i nismo imali djece. Prije 9 godina sam ostala trudna prirodnim putem, ali je nažalost beba bila mrtva u 8 tjednu i morala sam na kiretažu.

Tada se naš život potpuno srušio. Počeli su teški dani u braku, svađe, depresije, pili smo ovo ,ono, išli svuda, ali ništa, sve dok jednom nisam otišla na duhovnu obnovu i od tada je Gospodin počeo raditi na meni (trebale su Mu godine :)) Pomagala sam u kući za majke i trudnice kod Karlovca (pater Marko me zamolio). Mislila sam – pa kako ću ja tamo, tu su mame s djecom, a ja nemam djece, teško mi je, ali u biti tu me Gospodin liječio: naučio me moliti i mijenjati se, preko tih trudnica On je zaliječio i moju ranu jer nemam djece.

Prije toga sam i ja išla dvaput na umjetne oplodnje jer smo silom htjeli imati djecu, ali drugu umjetnu nisam mogla napraviti jer nije išlo po "planu". Naime, u međuvremenu se Gospodin "umiješao" i mi smo odustali. Jednom smo opet, što ćemo i kako, što piti da se naše stanje poboljša i tako sam ja jednom molila i u srcu dobila poticaj da idem kod našeg p. Marka.

Razgovarali smo i u tom razgovoru u duši sam dobila pomisao da bi htjela posvojiti dijete. Rekla sam to pateru, a on će meni: "Aleluja, da ti ja ne moram to reći ". I tako sam to rekla suprugu i on je isto bio oduševljen. Rekao mi je da mi je puno puta pomišljao iznijeti tu ideju, ali se bojao. Prije 4 godine krenuli smo s postupkom za posvojenje. Bilo je svašta, hrpa administrativnih prepreka, ali od tada kada smo krenuli za tim, kao da mi je netko tonu kamenja skinuo s ramena. Molili smo, vapili, ali ništa. Gospodin nas je, sada sam toga svjesna, na taj način jačao i pripremao u braku – naš međusobni odnos, povjerenje, razgovore, sve dok prošle godine nije zazvonio mobitel, zvali su iz Centra za socijalnu skrb da dođemo na razgovor za jednu bebu.

Beba je bila teška 980 grama, rođena 3,5 mjeseca ranije, s rizičnim dijagnozama. Pitali su nas bi li mi uzeli to dijete. Istovremeno smo odgovorili potvrdno. Morali smo biti jaki, jer je bio premalen, ali uz Božju pomoć vježbamo po 1-2 sata i, evo ga, Niko je napunio godinu dana i sam se podiže na noge. Prekrasan je unatoč svim dijagnozama koje je pregazio, napreduje, a mi se od sveg srca radujemo svakom njegovom napretku i zahvaljujemo Bogu što nam ga je dao i na taj način iz temelja promijenio naše živote i naš pogled na svijet. Imamo radost u srcu. Naš je savjet da nikad ne gubite nadu i ne predajete se. Gospodin zna što Vama treba. Samo Mu vjerujte i prepustite sve brige Njemu.

ines-grbic-kolumne.jpg

selak_banner.gif

 laudato-tv.jpg

marijine-ruke1.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.