Veličina fonta:

U Padovi, talijanskom gradu 30-ak km zapadno od Venecije, regija Veneto, nazivaju ga jednom riječ-u: Svetac.

Tu se nalazi prekrasna bazilika koja je unjedrila grob ovoga Sveca i čuva njegove relikvije. Cijele padovanske obitelji redovito mu posjećuju grob i mole se za njegov zagovor. I bračni par Buso često je ovdje. Svoje jedino dijete, Silviju, od malena su donosili u ovu baziliku i tražili da je Svetac blagoslovi. Tako je bilo punih šesnaest godina kad je, nenadano, Silviju pohodila teška bolest. Što se, zapravodogađalo u obitelji Buso, čiji je dom praktično naslonjen na crkvu njihova Sveca, reći će nam sama Silvija. Ona je svoje svjedočanstvo započelo Marijinim usklikom kod rođakinje, svete Elizabete: „Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju“ (Lk 1,46).

Zovem se Silvija, 22 su mi godine. Moj rodni grad je Padova, vjerujem svima poznat po našem Svecu, sv. Anti Padovanskom. Kći sam jedinica, imala sam zdravo i radosno djetinjstvo. Išla sam u školu, bavila se plesom, plivanjem, kao i moje kolegice. Roditelji su bdjeli nad mojim odrastanjem u svakom pogledu. No, iznenada se sve zaustavilo. Na blagdan svetoga Franje Asiškog, 4. listopada 2004., kad mi je bilo samo 16 godina, u nekoliko dana nakon visoke temperature, osjetila sam da više ne mogu hodati. Svi rezultati kliničkih ispitivanja bili su negativni... Liječnici nisu slutili da bih mogla proći kroz tako teške i bolne trenutke. Invalidska kolica odjednom zamijeniše moj brzi hod padovanskim ulicama. Moji roditelji, koji su uvijek bili religiozni, sada su se na poseban način utjecali Gospi za majčinsku pomoć. Molili su je da nas ne ostavi same u ovoj bolnoj kušnji. Moje se stanje naglo pogoršavalo. U samo nekoliko mjeseci izgubila sam jako mnogo na težini i osjećala sam bolove i grčeve u mišićima, nešto nalik na epileptičke krize. Roditelji se ni trenutka nisu odmicali od mene, pratili su svaki moj drhtaj i tražili način da mi olakšaju patnju.

Dok smo bili u crkvi nisam razmišljala o bolesti

Dok je siječanjsko sunce obasjavalo moj grad, ja sam slušala zvona s bazilike našega Sveca. Tada je moja mama razgovarala s jednim svećenikom koji je vodio molitvenu skupinu posvećenu dragoj Gospi. I svakog petka neizostavno, moja mama, tata i ja išli smo na molitvu krunice, na sv. Misu i na klanjanje Presvetom sakramentu. To mi je davalo neobičnu snagu, dok smo bili u crkvi nisam razmišljala o svojoj bolesti. Željela sam da, unatoč svemu, taj nutarnji mir i predanje stalno
živim...

Jedne večeri u preduskrsno vrijeme, poslije molitvenog susreta u crkvi, prišla mi je jedna gospođa i stavila mi u ruke Gospinu medaljicu govoreći mi da je blagoslovljena za vrijeme ukazanja u Međugorju. Nježno sam je pogledala, a ona mi tada reče kako ima samo tu jednu, ali u tom trenutku u srcu osjeća da je meni treba dati. Sa zahvalnošću sam je uzela i čim sam se vratila kući objesila sam je o vratu. Ta blagoslovljena medaljica s Gospinim likom bila mi je utjeha i zaštita.Nakon uskrsnih školskih praznika telefonirala sam ravnatelju svoje škole sa zamolbom da mi dostave školske programe za razred koji sam pohađala, treći liceja, kako bih u iduća dva mjeseca mogla učiti i pripremati se za polaganje.

Tako je i bilo. U svibnju, mjesecu posvećenom Gospi, sa svojim sam roditeljima svaki dan išla na molitvu krunice i na sv. Misu. Iskreno govoreći, u početku sam to shvaćala kao obvezu, ali poslije sam sve više i više željela biti redovita. Svaki put kad sam bila u crkvi i molila se, nalazila sam ohrabrenje da ublažim napetost koju je prouzročila svijest da ne mogu biti kao moji vršnjaci i raditi sve ono što oni rade. U prvoj polovici lipnja položila sam ispite u školi. Svakako, to mi je bilo dodatno zadovoljstvo.

U Međugorju

Dobro se sjećam, bio je ponedjeljak, 20. lipnja. Moja liječnica fizijatrica saopćila mi je da će nekoliko dana biti odsutna jer će pratiti svoju majku na hodočašće u Međugorje. Spontano, bez imalo razmišljanja, pitala sam je može li povesti i mene. Bez oklijevanja mi je odgovorila kako će se informirati o toj mogućnosti. I vjerujte, poslije tri dana već sam s tatom bila u autobusu sa skupinom hodočasnika za Međugorje. Došla sam tamo u petak jutro, 24. lipnja 2005. Sudjelovali smo u svim programima toga dana, a u Žutoj dvorani smo se susreli s vidiocem Ivanom, koji je u večernjim satima trebao imati viđenje na Podbrdu. Navečer, kad su me pitali hoću li i ja na brdo, odbila sam to obrazlažući da moja invalidska kolica ne mogu ići na brdo i da ne želim smetati drugim hodočasnicima. No ti dragi ljudi nisu prihvatili moje obrazloženje. Ostavili su kolica u podnožju brda, a mene su na rukama nosili. Bilo je mnogo svijeta, ali smo uspjeli proći. Kad smo došli blizu,pogledala sam taj lijepi Gospin lik. Sjedila sam mirno i počela moliti. Nisam molila za sebe niti sam tražila milost da opet prohodam, jer mi se to činilo previšenemogućim. Molila sam za druge, za osobe koje su tada trpjele. Sjećam se da su ta dva sata molitve brzo proletjela. To je prvo sjećanje na molitvu koju sam učinila zaista srcem. Malo prije ukazanja, vođa naše grupe, koji je sjedio pokraj mene, rekao mi je da zamolim Gospu za što god hoću. Ona će sići s neba na zemlju,biti tu pred nama i služiti nas sve jednako.

Molila sam tada da imadnem snage prihvatiti kolica. Bilo mi je 17 godina i budućnost u kolicima ipak me vrlo strašila. Oko 22 sata zavladala je desetominutna tišina, i dok sam molila privukla me je jedna točka svjetlosti koju sam vidjela lijevo od sebe. Bila je to svjetlost lijepa, odmarajuća, nježna, za razliku od bljeskalica koje su se neprestano palile i gasile. Oko mene je bilo mnogo drugih osoba, ali u tim trenutcima sve je bilo tamno. Bila je samo ta svjetlost koja me jako impresionirala, nisam je razumjela i više sam puta dizala i brzo spuštala pogled, ali krajičkom oka bilo mi je neizostavno vidjeti je. Kad je prestalo ukazanje Ivanu, te je svjetlosti nestalo. Poslije prijevoda Gospine poruke na talijanski jezik, dvije osobe iz moje skupine uzele su me na ruke i ponijele me do mojih kolica. Kratko iza toga pala sam unatrag, kao da sam se onesvijestila. Udarila sam glavom, vratom i leđima o ono kamenje. Začudo, nisam dobila ni najmanju ogrebotinu. Osjećala sam kao da sam na mekanom i ugodnom dušeku, a ne na onim tvrdim i oštrim hercegovačkim stijenama. Čula sam jedan preslatki glas koji me je smirivao, nježio svojom milinom. Nakon pet do deset minuta otvorila sam oči i ugledala sam svoga oca kako plače. Ali prvi put poslije devet mjeseci osjećala sam svoje noge. Tada sam briznula u plač i drhtećim glasom rekla: “Ozdravila sam, hodam.” Ustala sam kao da je to najnormalnija stvar. Svi duboko dirnuti, tiskali su se da mi pomognu sići s brda jer su se bojali da mi se što ne dogodi. Bila sam vrlo uzbuđena. To je stanje nutrine koje se ne da opisati riječima. Kad smo se spustili i kad su mi približili kolica, odbila sam ih. Vjerovala sam da ih više ne ću trebati. Draga Gospa je svoju majčinsku ljubav prosula ove noći na mene.

Od tog sam trenutka počela hodati. Sljedećeg jutra, već u pet sati, popela sam se na Križevac sama, na svojim nogama. Prvih su mi dana mišići nogu bili oslabljeni, atrofirali su od paralize. Ali se ni u jednom trenutku nisam bojala da ću pasti jer sam osjećala da me čvrsto drže neki nevidljivi konci na ramenima

Moj se život promijenio

Moram priznati, u Međugorje nisam otišla u kolicima misleći da se mogu vratiti na svojim nogama. Bio je to moj prvi odlazak u Međugorje. Bilo je prelijepo, zbog milosti koju sam primila i zbog ozračja mira, smirenosti, vedrine i radosti koja se tu diše. Na početku nisam svjedočila jer sam bila mnogo stidljivija, bojažljivija nego sada. K tome, još sam često imala one tjelesne krize grčenja mišića, tako da u rujnu 2005. nisam mogla nastaviti školu, četvrti razred liceja.

Kad je koncem veljače došao fra Ljubo držati molitveni susret u Piossasco (To), tada su me prijatelji nagovarali da odem tamo i dadem svjedočanstvo Božje ljubavi. Malo sam oklijevala, ali sam na koncu otišla. Svjedočila sam i molila krunicu. Prije nego sam otišla, fra Ljubo me blagoslovio i koji trenutak molio nada mnom. Za nekoliko dana iščezle su moje krize te vrste.

Moj se život sada promijenio, ali ne samo zato što sam fizički ozdravila. Za mene je najveća milost to što sam otkrila vjeru i doznala koliku ljubav imaju Isus i Gospa za svakoga od nas. S obraćenjem je kao da je Bog upalio vatru unutra koja se stalno hrani i održava molitvom, Euharistijom… Pokoji suprotni vjetar može zapuhati, ali vatra ovako održavana ne da se ugasiti. Beskrajno zahvaljujem Bogu na ovom neizmjernom daru!Sada se u mojoj obitelji u susret svim problemima ide snagom krunice, koju molimo svaki dan nas troje zajedno, moj tata, moja mama i ja. U kući smo mirniji, raspoloženiji. Sretni smo jer znamo da Bog sve vodi, dobri sveti Bog u koga imamo puno povjerenje i do krajnosti smo zadovoljni što nas on i Gospa upućuju i prate.Stoga, od srca želim da svatko osjeti i živi ljubav Gospinu i Isusovu, jer je to najljepše i najvažnije u životu.

Silvija i dalje odlazi na grob svoga Sveca u prelijepu padovansku baziliku, ali se i često vraća u Međugorje gdje su se, kako kaže, na njoj ostvarile Gospodinove riječi: „Ustani i hodaj!“

 laudato-tv.jpg

marijine-ruke1.jpg

cocotours-autobusi.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.

.