Veličina fonta:

Hvaljen Isus i Marija dragi moji prijatelji u Kristu. Dugo sam razmišljala kako staviti naslov svog životnog svjedočanstva.

Možda i nisam odabrala najbolji, ali znam da uistinu jesam svjedok Istine. Moja priča ide ovako..... Rođena sam 1991., u ratno vrijeme. Moji roditelji nisu vjenčani u crkvi jer mi je otac muslimanske vjere. U najgore doba rata neko vrijeme sam proboravila u Zagrebu sa svojom majkom kod njene prijateljice iz djetinjstva koja je jako posvećena životom Isusu u toj mjeri da slobodno mogu reći da je desna ruka Kaptola, a hostije koje primate nedjeljom i blagdanom na misi radi upravo ona. Ponudila se da mi bude kuma i da me pokrste, ali majka nije htjela bez prisutnosti oca. Htjeli su pričekati. Rat je završio, oni su čekali. Krenula ja u školu, upisali su me na vjeronauk, ali u to vrijeme gledalo se tko je što (vjera i nacionalnost). Vršnjaci su me gledali čudno jer nisam znala ništa o vjeri, o Bibliji, o ničemu, samo sam znala da je Netko sve stvorio i odlučio da ja budem. Bila sam jako povučena i mirna, a tuđa mišljenja koja su se nametala često sam prihvaćala kao svoja. Splet okolnosti donio je da se u drugom razredu ispišem iz vjeronauka jer mi se doslovce događao progon jer ne pripadam tamo gdje su svi bili jer eto znam da jesam i da postojim, ali ne znam od koga, osim od mojih roditelja. Zanimljiva je stvar bila da u svojim dnevnicima nalazim bilješke kako se molim Bogu.

Točno znam što sam govorila. Osim onih par molitava što sam znala često sam dizala glavu u visinu i govorila da mi je žao što ne znam Tko je gore i Tko me sluša i ne znam što je Istina, ali da se nadam da ću je otkriti jer sam tek dijete s radoznalim pitanjima odakle je sve poteklo i nastalo. Imala sam jedan zaključak:“Crkva kao zajednica za mene ne postoji, ne pripadam tamo, ali Nekome opet gore pripadam, ali još ne znam kome.“

Sve to trajalo je do mog 7. razreda kada sam kao i uvijek bila u skupini učenika koji ne pohađaju sat vjeronauka te su imali slobodno. Moj razred tada je posjećivala časna sestra koju nisu baš simpatizirali. Sretali smo se na hodnicima i pozdravljala sam je sa uobičajenim pozdravom:“Hvaljen Isus i Marija!,“ i uvijek mi je rado i s osmjehom odvraćala. Pozdrav sam naučila od mojih susjeda časnih sestara milosrdnica koje djeluju u bolnici i bila sam s njima u dobrim susjedskim odnosima. No, da se vratim. Č.sestra je upitala moje kolege iz razreda da tko sam ja i kako je ja to pozdravljam, a ne idem na vjeronauk jer ostali iz skupine to nisu činili pa su joj objasnili ukratko o čemu se radi, a ona me preko njih pozvala na jedan sat da im se pridružim na vjeronauku. Rado sam pristala, ali s malim strahom. Sjećam se da je tema bila prijateljstvo s Isusom i da je naglasila da koliko volimo i poznajemo svoje prijatelje da isto to moramo učiniti i sa Isusom jer nam je ipak pokazao veliku ljubav predajom i mukom na križu. Meni se to jako svidjelo pa sam odlučila doći i drugi put. Pozvala me je u školsku knjižnicu na razgovor. Objasnila sam joj problem i razloge ispisa, a nakon svega je imala komentar:“Vidim imaš ti volje i potencijala i samo te pitam želiš li ući u Zajednicu Crkve?“ znam da sam joj odlučno rekla jedno veliko:“DA!“ Odgovorila je da će tako i biti i da će razgovarati sa župnikom jer upravo je stigao novi i mora s njim razgovarati o svemu.

Imala sam jedan veliki teret na leđima jer nisam znala kako će reagirati moji roditelji na sve to? Možda će mama reći da je u redu, ali tata? Ništa, došla sam kući sa pričom što mi se dogodilo i tata me pita da li ja to zbilja želim. Više no išta htjela sam pripadati tamo gdje i moji vršnjaci i za godinu dana primiti sakrament sv.Potvrde. Znam da me mama upozorila da ne naglim sa odlukama jer nisam upoznata s time što ću primiti i da si ostavim vremena da to upoznam.
Kroz tjedan dana č.sestra mi je poručila da župnik ne vidi problem i da slobodno mogu od 8. razreda pohađati satove vjeronauka kao prijavljena i obaviti sakramente. E sad, nagovarali su me iz razreda da idem s njima na misu. Ja u crkvi nisam bila ne pamtim otkada, uglavnom su godine u pitanju. Rekla sam im da me ne čekaju dugo na ulici jer nisam sigurna da ću ići. Tu noć sanjala sam.....anđele, uzeli me među oblake i doveli nekoj teti koja mi je rekla: „Dobrodošla!“ Kasnije sam saznala da je ta teta bila Djevica Marija. Odlučila sam otići na misu, ali sam ostala na vratima jer ipak sam netko tko ne pripada tamo. Sjećam se vitraja kako su svjetlili, boje su se susretale po sredini crkve i tvorile jednu dugu i kasnije saznam da je duga znak Saveza s Bogom. Evanđelje i čitanja bila su kao spremna za mene. Naglasak je bio na tome da nas Bog uvijek prima natrag ma koliko bili uprljani grijehom. Zapamtila sam citat:“Pokucaj i otvorit će ti se!“ Zbilja sam odlučila pokucati na ta vrata i otvorio mi se predivan dom i pokazala mi se najveća ljubav.

U osmom razredu vjeronauk nam je predavao kapelan. Opet sam bila izuzetak jer nisam na vrijeme naručila knjigu. Kapelan je u Zagreb išao samo meni po knjigu i na tome mu hvala. Sjećam se da sam je iste noći pročitala od korice do korice.

Sa još dva vršnjaka išla sam na pripremu za krštenje. Župnik nam je objašnjavao temelj Katoličke vjere i važnost sakramenta krštenja. Za krsnu kumu odabrala sam upravo onu osobu koja zaslužuje to biti, ona s početka priče, vrijedne ruke koje s ljubavlju rade hostije. Čekala sam taj trenutak i dogodila se tragedija u obitelji. Poginuo mi je ujak. Oblak tuge i žalosti nadvio se nad obitelj i ja nisam mogla tražiti od roditelja da to sada trebam i želim. Čekala sam da se cijela stvar malo smiri, tako sam čekala još 5 mjeseci do tog velikog dana. Bio je to 21.5.2006., dan kada sam postala dijete Boga živoga. Za župni glasnik ZOV napisala sam odmah svoje utiske pod naslovom:“Krist je ušao u moj život kapima svete vode!“ Naglasila sam da me voda oprala od grijeha i to vidljivim znakom nevidljive Božje milosti. Primila sam i Euharistiju, sjedinila sam se sa Živim Isusom. Veselili su se moji roditelji sa mnom, moja obitelj, moji prijatelji koji su mi odmah pohitali u zagrljaj i znala sam da sad imam mjesto pripadnosti i sada znam da sam od Boga, od Njega postojim i sada znam da se definiram kao plod roditeljske ljubavi, ali s košticom Boga. Župnik je bio presretan i poklonio mi je križ, dosta velik i upadljiv, eto ga i sada osam godina poslije nosim rado oko vrata. Kako nemam ime neke svetice, osobno sam si odabrala zaštitnika sv.Stjepana, prvomučenika tako da mu se utječem s ostalim svecima koje rado molim. Na svečanoj misi pjevao je zbor mladih, a otada je i krenulo moje prijateljstvo s njima, tako da moje dvije najbolje prijateljice pjevale su mi na dan mog ulaska u zajednicu Crkve. Danas su mi dva najveća oslonca i radost.

Dva tjedna poslije krštenja primila sam sv. Potvrdu i znam da sam onda znala i bila uvjerena da sam odabrana i da dolazi moje vrijeme. Tako je i bilo. Zavolila sam Crkvu kao zajednicu, uključila sam se u križare. Adolescencija je težak period, ali ipak meni je to bio najljepši jer uz kućni odgoj odgajala me i Crkva te sam znala da sam voljena i znala gdje pripadam. Prva duhovna obnova bila je u mom I.srednje u samostanu u Lovranu. Tamo sam upoznala društvo animatora te sam se pribilježila kao mogući polaznik. Aktivirala sam se u Saboru katoličke mladeži Gospićko-senjske biskupije. Sve svoje utiske stavljala sam na papir i objavljivala u listu mladih Osvit. U proljeće 2007. krenula sam u školu animatora, ali nisam imala namjeru to završiti jer nisam bila tip koji će voditi neku grupu. Baš škola animatora mi je otvorila puteve tako da sam počela javno svjedočiti vjeru i tako sam se na ljeto specijalizirala za župnog animatora. Krenuli su brojni susreti: ljetni kamp Modrave, biskupijski susret na Udbini, sabori mladeži, nacionalni susreti u Varaždinu, Livnu i Zadru. Na jesen 2007. položila sam zakletvu križara i obećala vjernost Bogu i Katoličkoj Crkvi. Dobila sam prvu grupu krizmanika da ih pripremim za primanje sakramenta sv.Potvrde. Obožavala sam to raditi, a volim i sada. U Saboru mladih počela sam se isticati tako da sam 2007. došla na mjesto predsjednice ogulinskog dekanata i time predstavljala svoju ekipu u Biskupiji.

S predsjedništvom sam putovala u Sarajevo i kao volonterka u Egipatskom domu osjećala posebnu povezanost s nezbrinutom djecom, tako da ako se u skoroj budućnosti pokaže prilika za misiju, mislim da ću se javiti od tamo. 2010. je godina u kojoj je organizirano jubilarno 10. hodočašće naše biskupije u Rim. Išlo nas je 400, a samo dvoje dobiva mogućnost odlaska na osobni susret kod pape Benedikta XVI. Tako od 400 hodočasnika izabrana sam da Petrovom nasljedniku poljubim ruku i dobijem blagoslov. Taj trenutak ne mogu opisati riječima već ću poslati sliku koja će reći svu moju sreću nakon riječi sv.Oca upućene meni:“Hvala ti što slijediš i svjedočiš Isusa, nastavi tako.“ Dodatno upoznajem Stanislawa Dziwisza, osobu blisku blaženom Ivanu Pavlu II. te dobijem još njegov blagoslov. Od 30 000 ljudi na audijenciji izabrana sam među 20 koji dobiju tu čast, a pred koju godinu nisam znala ni od koga potičem. Tu je velika milost i nosim taj blagoslov ponosno i čuvam. 2 godine kasnije baš na taj dan, 10.veljače organizirala sam humanitarni koncert za pomoć mladoj djevojci u kolicima kao znak zahvale za tu dobivenu milost.
Nikad nisam mislila da ću javno čitati, govoriti i evangelizirati jer nisam prirodno taj tip osobe. Došlo je do toga da sam u školi znala stati na klupu i govoriti. Nemoguće, zar ne? I nije baš jer Bogu ništa nije nemoguće.
Danas u 23. godini opet nisam prihvaćena jer vjerujem i nastojim živjeti po zakonima Crkve, ali sa malom razlikom, ja sam sretna. Tko je mogao i pomisliti da će se tako nešto dogoditi.

Uvijek sam htjela imati starijeg brata ili sestru kao uzora i podršku jer imam samo mlađu sestru. Sada imam toliko braće i sestara koji me nazivaju sestrom i eto ponosna sam sestra u Kristu mnogim prijateljima. Imam dvije najbolje najbolje prijateljice koje su mi bile uvijek uzor i stijena na koju sam se mogla osloniti i graditi svoju Crkvu prijateljstva. Roditelji su mi sretni jer ja sam sretna, a moja obitelj s druge strane (tatine) prihvaća me baš takvu. Imam prijatelja i poznanika po čitavoj domovini jer to je moguće samo kad nas Krist okupi na istom mjestu i u isto vrijeme. Trudim se nadograđivati duhovno, graditi dalje zidove na temeljima koji su mi ugradili duhovni pastiri. Svako jutro je novi početak, nova nada, da dragi mladi prijatelji, uvijek iznova krenite, živite trenutak sada i ovdje, Bog će se već pobrinuti za budućnost. Naša nebeska Majka vjerno sluša naše molitve i prati nas na našem putu. Čuva nas pod svojim krilom, pod svojim plaštom. Zamolite Boga da u svakom novom danu budete pravi brat, sestra, pravi student, zaposlenik, muž, žena, majka, otac, pravi uzor, dijete baš kakvo On želi da budete. Budite Hrabri i uvijek nasmijani, nekada je upravo vaš osmijeh blagoslov i javno svjedočenje o vašoj vjeri i poslanju.

Poručujem vam da molite, puno je svetaca kojima se možemo utjecati, a kad mislite da je to nemoguće, pozovite se na moju priču. I ja sam padala, ali sam uvijek znala da će me izvući ljubav prema Kristu jer vjerujem da me nije stavio na patnju ako za to nema razloga jer svaka patnja ima smisla. Iako je podosta napisano, ni to nije sve, o tome se da pisati knjiga i snimiti sapunica bez dosadnih scena. Ustrajte i oslonite se na Krista, ta vas ljubav nikad ne napušta.

ines-grbic-kolumne.jpg

logo-festivala-mladih-u-medugorju.jpg

selak_banner.gif

 laudato-tv.jpg

marijine-ruke1.jpg

mrezalica.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.