Veličina fonta:

Na početko smo svibnja 1291. godine. Turci su potpuno zauzeli Svetu Zemlju, gdje se u Nazaretu nalazi nastamba male konstrukcije koja je prema tradiciji iz prvih kršćanskih stoljeća, bila dom Blažene Djevice, gdje se je Ona rodila, gdje je bilo mjesto gdje joj je Arhanđeo Gabrijel navijestio da će začeti po Duhu Svetom i gdje je živio Isus u Svetoj Obitelji.

Nakon Uskrsnuća apostoli su se najvjerojatnije okupili u toj Kući, gdje je Sv. Petar bio podigao oltar i na njemu slavio Lomljenje Kruha na spomen Isusov. 

Toga istoga dana na početku svibnja (10. svibnja 1291.) godine dvije tisuće kilometara dalje, na brežuljku Trsata, nedaleko grada Rijeke, radnici koji su radili u šumi našli su malenu kućicu koje do tada nikada nije bilo na tom mjestu. Ta činjenica ih je jako iznenadila, jer se ovaj kraj spušta dosta strmo prema moru i tu ne postoje nikakve kolibe, a niti tu nema ni kuća. Malena konstrukcija, položena na teren, bila je duga 9,52 m, široka 4,10 m i visoka (unutarnja mjera) 4,30 m.
Nasuprot ulaza nalazio se je kameni oltar, a iznad oltara na zidu bio je grčki križ. Na njemu lik Kristov i natpis. „Isus iz Nazareta, Kralj židovski“. Na oltaru je bio kip od drva, Madona s Djetetom u naručju. Dijete Isus je podigao desnu ruku kojom blagoslivlja. Nasuprot oltara je ognjište crno od dima, čiji izgled daje dojam da se nije dugo uporabljavalo. Nedaleko od ovoga prostora, jedan je ormar iskopan u zidu i u njemu pribor za blagovanje (zdjele i tanjuri): „Izgleda da je to kapela koja je bila nastanjena,“ rekli su drvosjeće.

Župnik Trsata, pop Aleksandar Jurjević, bio je o tome svemu odmah obaviješten, ali je bio jako bolestan, štoviše i nepokretan. Njemu se je u snu ukazala Madona koja mu je potvrdila da je to Njezina kućica iz Nazareta, upravo ona kućica u kojoj je rođena, gdje joj je došao navjestiti Arhandeo Gabrijel i gdje je živjela s Isusom. Na oltaru je apostol Petar slavio prvo Lomljenje Kruha, a kip od cedrovine je djelo Svetoga Luke. Kao potvrda ukazanja bilo je to da je pop Aleksandar odjednom ozdravio od od svoje oduzetosti (Ovo je preuzeto iz znanstveno vrijedne studije objavljene 1893. godine, a čiji je autoro Guilleme Garratt sa Sveučilišta u Cambridge-u.)

A tada je gospodar Trsata bio knez Nikola Frangepani (Frankopan), upravitelj triju provincija: Dalamcije, Hrvatske i Ilirije (Slavonije), koji je o svom trošku opremio izaslanstvo – povjerenstvo od tri osobe, a među njima je bio i trsatski župnik. To

povjerenstvo je trebalo ispitati kako je ova Kućica iz Nazareta, na veliko čuđenje Turaka, odjednom nestala. Takvu vijest prema zapisima, prije nego se je ovo povjerenstvo vratilo (putovali su dvije tisuće kilometara brodom) donijeli su hodočasnici koji su se vratili iz Svete Zemlje. Doznalo se je da su muslimani imali znatno manju korist od smanjenja broja hodočasnika Svetoj Kućici. A onda 10. prosinca 1294. godine (točno tri godine i sedam mjeseci nakon čudesnoga prijenosa) kućica je nestala sa Trsata i našla se je na drugoj strani Jadrana u šumici nedaleko od Recanatija na posjedu izvjesne gospođe koja se je zvala Lauretta. Pastiri iz toga kraja vidjeli su toga jutra zasljepljujću svjetlost koja je dolazila iz oblaka… Mnogo je ljudi dolazilo, a lopovi su to iskorištavali da bi opljačkali, pokrali hodočasnike.

Prošlo je osam mjeseci i Kućica iz Nazareta je jedne noći opet nestala i našla se je kilometar i pol dalje na polju – zemljištu, vlasništvu dvaju braće, knezova po imenu Stefano i Simone Rinaldi di Antici. A i oni su htjeli imati osobnu korist – zaradu od milostinje koju su davali hodočasnici i poslali su stoga zahtjev papi Bonifaciju VIII. da bi dobili nad Kućicom pravo vlasništva.

Ali jedne noći u prosincu 1295. godine, sveta Kućica se je smjestila opet dalje i to na cestu koja vodi od Recanatia prema Porto Recanati, na zemljištu koje nije imalo vlasnika. I ovaj je puta kao i svih prošlih Kućica položena na zemljište bez ikakvih temelja. Magistrat Recanatija je stoga morao pomaknuti cestu i zaobići Svetu Kućicu. Također je oformljena komisija od 16 plemića i mjesnih uglednika koja je otišla na drugi kraj Jadrana da provjeri činjenice.
Knez Frangepan (Frankopan), upoznat sa svim ovim događajima, pokazao je toj komisiji kapelu koju je on podigao na spomen boravka svete Kućice na Trsatu i u toj kapeli natpis (još uvijek postoji): „Sveta Kućica Blažene Djevice Marije došla je iz Nazareta na Trsat 10. svibnja 1291. i otišla je 10. prosinca 1294“.

Ovih 16 osoba kasnije su ispitale i stanje u Galileji i usporedili su te rezultate s rezultatima prve ekspedicije: iste dimenzije, istovrsno kamenje od kojega je Kućica sagrađena i potom su zaključili da se „datum odlaska Kućice za Iliriju poklapa s datumom dolaska Kućice na Trsat.“

Autentičnost Svete Kuće provjereno od Fra Angelo Maria d’Anghiari

ISTINA JE da autentičnost Svete Kuće ne predstavlja dogmu vjere. Međutim, smatra se povijesnom činjenicom i kao takva je priznata od strane vrhovnih poglavara više stoljeća, čak je kao i drugi čudesni događaji priznata od strane Crkve. S obzirom na to, postoji valjani razlog za katolike u takvim slučajevima da poštuju i prihvate ove odluke Crkve. Crkva je oduvijek bila oprezna u svojim proglašenjima. Mnogo je godina prošlo prije nego je službeno prihvatila Lurd i Fatimu, kao nadnaravne događaje dostojne povjerenja za sve katolike.

Dokumenti koji najjasnije govore o prijenosu kojim je Sveta Kuća donesena u Loreto pripadaju periodu koji datira više od stoljeće nakon tog događaja. Svetište Loreto je nastalo na početku politički vrlo turbulentnog vremena za Rim, stoljeće Avinjonskog progonstva i Zapadnog raskola —– događaji koji su obuzimali pažnju svih papa.
Činjenica da danas za tradiciju ne postoji podrška povjesničara, ne znači da je nedostojno uvjerenja. Dokumenti mogu propasti ali tradicija ostaje. Svaki dokument može biti izgubljen, uništen ili skriven u arhivi, ali ne mora nužno diskreditirati istinitost tradicije. Dakle, dok god ne postoji neki neporeciv izazov Loretskom poštivanju tradicije, mi kao katolici smo slobodni prihvatiti tu tradiciju kao odobrenu od strane Svete Stolice, na temelju pouzdanih dokumentiranih dokaza.
Što je osnova za razumno prihvaćanje tradicije Loreta po kojoj je Sveta Kuća na čudesan način prenijeta iz Nazareta, prvo na Trsat u Dalmaciji i na kraju u Loreto u Italiji? Naša generacija neće biti jedina koja razmišlja o toj priči, kako zabilježene činjenice pokazuju. Zapravo, ono što čini ovu tradiciju uvjerljivom je prikupljanje činjenica: 1. Uvjerljive valjane znanstvene činjenice. 2. Originalni izvorni materijal. 3. Pisani dokumenti o njenoj povijesti. 4. Prihvaćene tradicije. 5. Slikarstvo, ikonografija i spomenici. 6. Moralne osnove.

Važeće znanstvene činjenice

Naše vrijeme je vrijeme hiper-znanstvene svijesti, pa počnimo s arheološkim, kemijskim i opće tehničkim argumentima s posebnim naglaskom na lokaciji Svete Kuće .
Arheološki: Povijest nam govori da je najmanje tri povjerenstva poslano u Palestinu u različito vrijeme —– 1292.g., 1296.g., 1524.g. —– da utvrdi istinite činjenice o Kući. Sve je potvrdilo činjenicu da se veličina temelja u Nazaretu podudara sa dimenzijama Svete Kuće u Loretu.
Kemijski: Kemijske analize kamenja, žbuke i drugih materijala u Svetoj Kući načinjene su 1871.g. na prijedlog kardinala Bartolinija. To je izradio profesor Ratti na Sveučilištu u Rimu. On je analizirao četiri kamena, dva iz Nazareta i dva iz Loreta, ne znajući koji je koji. On je pronašao da je njihov sastav identičan. Oni po sastavu nisu bili uobičajeni za kamenje oko Loreta u Italiji. Ali ideja da je kamenje bilo prenešeno iz Palestine u Loreto je doista izuzetno znanstveno mišljenje. Ovdje je bilo nešto bez presedana u povijesti. Što je bilo tako važno u Loretu u 13. stoljeću, i koja sila je mogla izvesti takvo nezamislivo čudo? Loreto u vrijeme prijenosa jednostavno nije bilo ništa, niti kao grad niti kao utjecaj, kao što su bile Venecija, Pisa ili Amalfi krajem 13. stoljeća.
Lokacijski: Istraga određena od Benedikta XV (1913-22) objavila je slijedeće: Sveta Kuća nema temelja i ne stoji na prvobitnom tlu nego stoji djelomično na javnoj cesti, djelomično na susjednom terenu i jarku. Ovo nevjerojatno mjesto pokazuje da Kuća nije tamo izgrađena. Osnovni tehnički zaključak: Iako postoji mnogo tehničkih aspekata koje treba razmotriti, dva su neobična: prvo, stil Svete Kuće je poput one koja se koristila u Nazaretu, a ne poput onih koje su bile uobičajene na području oko Loreta u 13. stoljeću. Drugo, činjenica da su glavna vrata na dugom zidu je potvrda da je Sveta Kuća sagrađena kao dom, a ne kao kapela.

Izvorno porijeklo materijala

Najjača obrana priče o Loretu izvedena je iz logike, a temelji se na načelu da svaki efekt mora imati neki razlog. Iznenadno pojavljivanje svetišta u Loretu krajem 13. stoljeća govori nam da se nešto izvanredno dogodilo tamo u to vrijeme, a ne prije 1250. Povijest spominje samo prenošenje tradicije ovoga kraja. Na napuštenom brijegu koji je u velikoj mjeri pustoš, nastao je prvi zaselak, a zatim selo i na kraju grad. Ovaj je grad trebao imati neki poticaj da iznikne iz ničega. Zar to nije bilo najvjerojatnije zbog sve većeg broja hodočasnika koji su dolazili tamo? Očigledno zbog neke izuzetno vrijedne i trajne zanimljivosti. Povijest Loreta ne govori o objavama ukazanjima ili slikama. Ona se povezuje sa pričom o prijenosu vrlo male kapelice, koja se iznenada pojavljuje tamo gdje je nitko prije nije vidio.

Pisani dokumenti i historiografija

Hodočasnici koji su posjetili Svetu Kuću prije 1250, na njenom prvobitnom položaju u Nazaretu, ostavili su izvješća i opise o tome u svojim dnevnicima i pismima kroz sedam stoljeća. Oni su nam rekli da je bila dobro čuvana u kripti bazilike (građena u vrijeme Konstantina) čak i nakon prvobitnog saracenskog uništenja gornje crkve. 1291.g. Križari su je osvojili od Muslimana. Od tada je malom broju hodočasnika u Svetoj Zemlji dozvoljeno govoriti samo o špilji koja dotiče kuću. A sada odjednom nova povijest Svete kuće počinje u kršćanskoj Europi u Loretu. 1295. g. ljudi Recanatija u Italiji izgradili su čvrsti zid sa jakim temeljima oko mjesta gdje je bilo čudo Čini se da ova identifikacija nije bila jasna sve dok lokalni pustinjak 1296. nije imao viđenje. Gotovo odmah, komisija od šesnaest istaknutih građana Recanatija je poslana da istraži izvornu lokaciju u Palestini. Oni su se vratili s pozitivnim dokazima. U to vrijeme generacije hodočasnika počele su dolaziti u sve većem broju.
Najbrže opće prihvaćeni povijesni dokumenti potječu od prije jednog stoljeća nakon izuzetnog događaja. To je bula Pavla II iz 1. studenog, 1464.g., prvi papin dokument koji otvoreno govori o Prijenosu i izvješćima Teramana i Mantavana.
Teramano je bio upravitelj svetišta Loreto. On je uspio da Andrew Atri, koji je živio u Loretu prije 14. stoljeća razgovara sa sinovima i unucima onih koji su živjeli tamo u vrijeme Prijenosa. Teramano je objavio prvi povijesni izvještaj o Prijenosu između 1460-70.
Mantavano je pronašao nepoznatu malu pločicu koja govori priču o Loretu i reproducirao je 1480.g., nakon što je izblijedila i pojedena od crva. (U 16. i 17. stoljeću, veliki spomenici na raznim jezicima bili su tamo postavljeni po nalogu papa.)

1322.g. arhive općine Recanati uništene su vatrom i možemo pretpostaviti da su mnogi dokumenti povezani sa svetištem bili smješteni u tim arhivama. Angelita, tajnica, arhivar Republike Recanati, napisala je 1525.g.: “Neki vjerodostojni Iliri su donijeli dio drevnih ljetopisa Rijeke (Trsata) u Recanati. Ove sadržavaju izvješće o prvom Prijenosu iz Nazareta, i odnesene su Papi Leu “.
Drugi vrijedni istražitelji tradicije Loreta su Raphaela Riera, Horace Torsellini, Sveti Peter Canisius, Euscharius od Bollandists, Luke Wadding, Peter Martorelli, Augustin Clamet, Trombelli, De Vogel, Monaldo Leopardi, Anthony Di Bergamo, Gaetano Moroni, Vuillaume, W. Garratt, Della Casa, Eschbach, F. Thomas, Ilario Rinieri, Faloci Puliganni.

Prihvaćena Tradicija

Nekakva prijevara u priči o Loretu bi trebala lako biti otkrivena posebno od službenika iz 13. stoljeća koje je doba putovanja i komunikacije. Treba napomenuti da je prihvaćena tradicija prijenosa kako na Trsatu tako i u Loretu što potvrđuje činjenicu da se radi nekoj vrsti prijenosa. Kako mogu dvije tradicije, ukorijenjene u takvim različitim i udaljenim mjestima opstati, ako nisu bile utemeljene na stvarnosti? Nadalje, trostruki prijenos u Italiji potvrđuje osnovne činjenice kretanja. Običaji kažu da je Sveta Kuća prvo položena na ravnici koja se zove Banderuola, a zatim na antičkom posjedu u Recanatiju i napokon na vrhu brežuljka Loreto. Kako bi mogle tako detaljne i specifične tradicije nastati i ustrajati, osim ako su utemeljene na stvarnosti?
Povezano s tim je činjenica da tradicija postoji u još više obližnjih lokaliteta, davanjem daljnjih dokaza o prijenosu. Na Trsatu tradicija govori o oboje, o dolasku i odlasku Svete Kuće do talijanske regije Marche, o njezinom dolasku u Italiju, o prolasku kroz Umbriju, i o velikom prolasku kroz neka mjesta u Toscani. To je dalo povoda da se uvede običaj u noći između 9. i 10. prosinca kada oko 3 sata iza ponoći zvone zvona, i uz svjetlost vatre čitaju se litanije. Tradicija je previše rasprostranjena i općenito previše prihvaćena da bi dopuštala sumnju.

Slike i spomenici

Na nekim zidovima Svete Kuće ima dva sloja slika, jedan iznad drugog. Znanstvenom istragom otkriveno je da su predstavljeni sveci gotovo svi orijentalni, potvrđujući Istočno porijeklo kuće. U regijama Marche i Umbrija postoji nekoliko prikaza prijenosa u slikama kao i u skulpturi iz 15. i 16. stoljeća. Po riječima nadležnih osoba, neke potječu od oko 50 godina nakon Prijenosa.
Moralni Argumenti

Autentičnost Loreta dokazana na moralnoj osnovi uključuje čuda, koja je Pavao II potvrdio u svojoj buli od 1464.g., koja su toliko brojna da čuvari nisu mogli voditi evidenciju o svima njima. To nisu bila samo fizička čuda već i velika moralna obraćenja. Tome nadodana je i činjenica da preko 60 proglašenih svetaca i svetih osoba pod vodstvom Duha Božjega, u Loretu se osjećalo kao kod kuće. Jesu li oni mogli biti tako lako prevareni?
Svetište je imalo kontinuiranu i potpunu podršku papinog autoriteta. Uz papinsku podršku Loreto je promijenjen iz beznačajnog sela u status grada i počašćen je sa mnogo umjetničkih i duhovnih darova istaknutih umjetnika. Najmanje 15 papa je hodočastilo u Loreto, a posljednji je bio Papa Ivan Pavao II. Takvo nešto nije se dogodilo u nekom drugom Svetištu. Stotine papinskih dokumenata udjeljuju privilegije, izuzeća, ovlaštenja za primanje beneficija, itd. Već 1310. Klemetn V. daje olakšice njemačkim hodočasnicima.

Na temelju primljene Angelitine povijesti Loreta, Klement VII (1524 – 34) poslao je komisiju od 3 prelata da na Trsatu i u Palestini provjeri činjenice. Benedict XIV je (1748-58) branio autentičnost Svete Kuće u svojem dekretu koji je u vezi sa dekretom o kanonizaciji svetaca. Pape devetnaestog i dvadesetog stoljeća pokazali su štovanje slično njihovim prethodnicima. Benedikt XV uspostavio je blagdan 10. prosinca, kao obvezan za Italiju i po slobodnom izboru za ostatak svijeta. Njegov dekret opet govori o vjerodostojnosti svetišta.
Bivši vatikanski povjesničar i arhivist Pio XI, je na svoj jedinstveni način prikazao cijelo pitanje tradicije prijenosa Svete Kuće: “Ukoliko je autentičnost Svete Kuće upitna, postoji mnogo dobrih razloga koji je potvrđuju —– ali nema valjanih razloga da je se negira. ”

Gore navedeno poglavlje je izvorno tiskano u IMMACULATA časopisu i izvađeno iz knjižice od 60 stranica istog naslova od Fra Angelo Maria d’Anghiari, prevedena po Ceciliji Nachich.

Sveta Nazaretska Kuća na Trsatu

Najstarije, ako ne i najčudotvornije, Marijino je svetište na Trsatu. Trsat se spominje nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva 799. godine, a u posjedu krčkih knezova Frankopana nalazio se do 1529. godine. Čudo o kojemu hrvatska javnost premalo zna, prema pisanim kronikama i usmenoj predaji dogodilo se na trsatskom brdu 10. svibnja 1291. godine kada je na čudesan način iz Nazareta stigla rodna kuća Blažene Djevice Marije. Čudesni događaj Marijine nazočnosti u Hrvatskoj pobudio je ushićenje, ali i nevjericu medu tadašnjim pukom. Marijinu kuću obišao je i tadašnji vlasnik tih posjeda, krčki knez Nikola Frankopan koji je, da se uvjeri u vjerodostojnost Marijinog čuda, poslao izaslanstvo u Palestinu. Nakon što se izaslanstvo vratilo iz Palestine potvrdilo je istinitost čuda, rodna kuća Djevice Marije iz Nazareta istodobno je preko noći nestala i nitko nije znao kako. Nakon tri godine, 10. prosinca 1294., kuća je preko noći čudom nestala s Trsata i preselila se u talijanski gradić Loreto. Čudotvorni događaj jako je impresionirao hrvatski narod te je odmah počeo hodočastiti na trsatsko brdo. Nakon što je Marijina kuća prešla u Loreto, knez Ivan Frankopan dao je na Trsatu sagraditi kapelicu, a njegov sin Martin franjevački samostan s crkvom Blažene Djevice Marije. Zbog žalosti što su izgubili rodnu kuću Djevice Marije, pučanstvu Trsata je papa Urban V. 1367. godine poslao čudotvornu sliku Majke Božje pod imenom Majka milosti, koju je osobno naslikao sveti Evanđelist Luka. Slika je okrunjena 1715. godine pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, a bila je to prva slika Blažene Djevice Marije koju je izvan Italije dao okruniti neki papa. Majka milosti ima iznimno značenje u štovanju Djevice Marije, a Sveti Otac već je u petnaestom stoljeću dopustio poseban oprost onim hodočasnicima koji je pohode. 1 danas se slika iznimno cijeni zbog milosti i mnogih čuda koje je Blažena Djevica Marija udijelila svojim štovateljima.

Mnogo svjetskih znanstvenika pokušalo je znanstveno objasniti fenomen dolaska kamene kuće rođenja Blažene Djevice Marije na Trsat, kasnije u Loreto. Prema svim provedenim ispitivanjima, dokazano je daje Marijina kuća u Loretu autentična Marijina kuća iz Nazareta. Činjenica daje nakon gubitka Svete zemlje 1287. godine bilo nužno pokušati skloniti kršćanske vrjednote i svetosti u Europu, rodila se teorija da su križari srušili kuću u Nazaretu, odvezli brodovima građevinski materijal i od njega prvo sagradili kuću na Trsatu, a poslije u Loretu. Međutim, zašto bi križari zidali Marijinu kuću prvo na Trsatu, a ne odmah u Loretu? Osim toga, izgradnja bi trajala tjednima i netko bi uočio graditelje. Nepobitno je da su sva ispitivanja veznog materijala kamene kuće dokazala starost od dva tisućljeća, što u slučaju rušenja i novog zidanja kuće ne bi bilo moguće izvesti jer bi se vezni materijal uništio.

(Prikaz je preuzet iz knjige Mladena Lojkića „Kletva kralja Zvonimira“, Zagreb 2008. Stranice 377. i 378.)

ines-grbic-kolumne.jpg

logo-festivala-mladih-u-medugorju.jpg

 laudato-tv.jpg

marijine-ruke1.jpg

mrezalica.jpg

karla-apartmani.jpg

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.