Ovih dana svjedoci smo kako raste strast za onim okruglim gumenim predmetom. Općenito mi se sviđa kad netko uživa u onom što radi. Naravno, na stranu morbidne primisli o uživanju u iživljavanju ili nečem sličnom. Nego, ono kad vidiš da netko ulaže svoj životni elan u neki projekt, kad sa strašću radi svoj posao. Uživam vidjeti i sebe u takvoj ulozi kad pronađem nekakav projekt, posao ili što slično u što se dadnem čitav, kad svu strast koju posjedujem usmjerim u jednom pravcu. 

Pogledate li oko sebe, vidjet ćete takve ljude. Pa makar to bilo i pred TV ekranima ili na igralištu, u kuhinji, na cesti, na kazališnim daskama... Valjda je jedan od onih glavnih zgoditaka pronaći mjesto ili vrijeme kamo usmjeriti svoju strast. Mnogi to pronađu u osnivanju obitelji. Neki to pronađu u samostanu. Neki to pronađu u raznim zanimanjima. Neki to nikad ne pronađu... Neki pronađu, ali opet izgube... Pogledajte oko sebe. Pogledajte i u ogledalo i pokušajte si dati odgovor na pitanje: „Imam li još uvijek strasti u onom što radim?“ S vremenom čovjek dolazi u opasnost izgubiti onu početnu strast koja se većinom samo i jednostavno – dogodi. Ćudljiva je i osjetljiva. Treba je čuvati i paziti. S njom treba znati. I stalno se vraćati na početak. Podsjećati se gdje to bješe početak i, ma koliko bio neshvatljiv i iznenadan taj početak, upirati se iz sve snage, tražiti i tražiti, pokušavati razumjeti što se to dogodilo. Taj trenutak kad je sve započelo. Prizor čovjeka koji radi nešto samo zato što to mora raditi nije odveć fina slika. Prizor čovjeka koji nešto radi preko volje isto tako. Takvog čovjeka ne bih volio sresti u ogledalu. Ne vjerujem da bi to htio bilo tko.  A opet, čovjek je poznat po svojoj nestalnosti. Zasiti se nečega vrlo brzo. Jedan dan se osjeća odlično dok radi jedan posao, a sutra mu je već muka od same pomisli da ga opet isto čeka... Razmišlja mi se i piše o ovome jer sam proteklih dana imao priliku vidjeti strast u dosta zanimljivim okolnostima. Obožavateljice Justina Biebera (10-15 godina) danima čekaju i spavaju na ulici kako bi dospjele u prve redove na njegovom koncertu. Indijanci koji plešu satima na jedva izdržljivoj vrućini za 'obične smrtnike'. To su samo neki od njih. Možda će se te curice smijati same sebi za nekoliko godina. Za Indijance ne znam... Ono što primjećujem u njima je ta strast. Vole nešto. I spremni su poduzeti nešto u vezi s tim. Izlažu se. Logika, filozofija, psihologija... Svega tu ima i svaka od ovih znanosti bi imala ponešto reći o dotičnim subjektima. A ja... Ja bih se samo zagledao u njihove oči i pogledao tu strast. I učio od njih. Voljeti i ljubav su dvije riječi. I bez pogonskog goriva (čitaj: strasti) ostaju samo dvije riječi oko kojih se možeš 'satrat' prevodeći ih na sve moguće svjetske jezike. A ipak ostaju samo dvije riječi. A voljeti i ljubav ustvari govore bez riječi sve jezike svijeta. Pitam se zar se može govoriti o ljubavi prema Bogu bez strasti koja govori sve jezike... Strast koja me vuče k Njemu nezaustavljivo i pohlepno, nezasitno i hlapljivo... Ili je to opet samo ljubav o Bogu (volim te, Bože) koje izlazi iz mojih usta bez vidnog okusa... Uzmi to ogledalo i zagledaj se u svoje oči. Put križa mi pada na pamet. Strast Kristova koja govori sve jezike svijeta. On me voli. Do kraja... Uči(m) i od Njega...

ABCportal.info (fra Željko BARBARIĆ)