Fra Petar Ljubičić: Tražimo najprije kraljevstvo nebesko i sve ćemo drugo dobiti

Isus nam govori da nitko ne može služiti dvojici gospodara.

Čovjek ne može imati dva Boga. Ili će služiti velikome i jednome Bogu, živjeti s njim i za njega ili će sebi stvoriti Boga – idola – zlatno tele, da mu se klanja i oko njega pleše. Netko dobro reče kako nema bezbožnih - samo svima Bog nije isti...

To je velika opomena svima nama da se čuvamo polovičnosti. Potrebno je odlučiti se služiti Bogu i s Njim u svakom trenutku života računati. Ne zaboravimo da nas je Bog iz ljubavi stvorio za sebe… On se brine za nas i žako želi da budemo sretni i blaženi. Isus potiče na pouzdanje u Boga kao Oca koji nas neizmjern o ljubi… Isus je služio samo Bogu i to uvijek, a bogatstvu nikad.

Današnja Božja riječ govori nam još o zabrinutosti (tjeskobi, brigama…) Briga je ne-kako stalna naša pratilja. Dobiva katkada oblike strahovanja. Skoro svaki dan nam donosi niz malih i većih briga.
Ponekad se zbog sitnice uzrujavamo i tako kompliciramo svoj i tuđi život. To načinje naše živce. Žalosti nas i tišti…

Ovom pojavom su zaokupljeni i psiholozi i psihijatri i drugi stručnjaci.
Jedan suvremeni homiletičar između ostalog veli: "Čovjek često puta pravi pogrješan izbor. Trka za novcem, za poslom, za dobitkom, za karijerom, ili položajem, za trenu-tnim užitkom ili korišću, tako je zarazila čovjeka da nam se čini da su vrjednote srca i duha ostale po strani. Sve se rijeđe čovjek zamisli, zastane i pomoli se. Sve se ma-nje ima vremena za prijateljstvo, za pohod bolesnom, za ljubav. Zbog toga se i pored osigurane materijalne egzistencije čovjeku događaju tako žestoke i česte tragedije".

Ima u tome puno istine, takvih ljudi danas susrećemo sve više, a i sami smo počesto takvi. I nama uzmanjka vremena nerijetko upravo kad se treba pomoliti, pružiti prija-teljsku riječ čuti drugoga. poći bolesnom bratu...

Izgleda da smo i mi zaraženi. Tragično je u svemu tome što i nehotice smještamo te nebrojene vrjednote na kraj našega vremena i dana pa mnogo puta onda za njih i ne ostane vremena. A ako i ostane to je već vrijeme umora, nemoći, razdražljivosti i na-petosti pa se i te stvari obave (ako se uopće obave) nekako hladno, službeno, gotovo preko volje.

Spomenuta sposobnost izbiranja pravih i trajnih vrjednota danas je ugrožena. Odatle čini se raste i onaj drugi čovjekov osjećaj, a to je zabrinutost.
Ona je danas mnogostruka. Čovjek se danas u prvom redu i ponajviše boji sama sebe...
Bojimo se da smo prestali biti sposobni zaustaviti se. Sve je manje u međuljudskim odnosima pravih vrjednota. Duh materije, užitka i probitka zarobio je čovjeka.

Čuli smo danas Božji glas po Izaiji proroku: Što se plašiš i pribojavaš malovjerni? "Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imat sućuti za dijete utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboravit neću!"

I psalmist je toga svjestan. Svima nam iz iskustva govori: "Samo je u Bogu mir... sa-mo je u njemu spasenje. Bog mi je hridina silna, utočište. U nj se, narode, uzdaj u svako doba; pred njim srce izlijevajte!"

A kako tek olakšavajući i osloboditeljski djeluju Isusove riječi ako ih prihvatimo s po-vjerenjem. Isus razotkriva razlog podijeljenosti i tjeskobe u čovjeku. To dolazi iz stal-ne u nama prisutne napasti da se oslonimo na nešto ovozemaljsko, krhko i prolazno više nego na Boga. Odatle naša tragedija, odatle naše razočaranje, bespomoćnost i strahovanje.

Isus nas današnjim evanđeljem poziva da učinimo jedan korak naprijed u svojoj vjeri, da se potpuno oslonimo na Oca Nebeskoga, onako kako se dijete znade osloniti na svoga zemaljkog oca. Trebalo bi da mu pristupimo s djetinjom jednostavnošću i pre-da nj stavimo sve svoje brige koje sapinju našu dušu i rastaču nam duhovne sile. Isus nam jamči silnu naklonjenost Oca Nebeskoga prema nama. Ne brinimo se tjeskobno ni za jelo ni za odijelo.

Tjeskobna briga štetna je po duhovno zdravlje: zemaljske brige mogu zagušiti traže-nje kraljevstva Božjega. Isus je bio svjestan kako čovjek treba i hranu i piće i odijelo, ali nije dobro za čovjeka sama ako sve svoje sile troši samo na skupljanje tih zemalj-skih stvari. Isus nas ne potiče na nemar, lijenost ili nebrigu za sutra. On je samo htio svoje učenike osloboditi pretjerane brige oko materijalnih dobara.

Tjeskobna briga je izraz straha. Strah čovjeka čini nezasitnim i nikada mu nije dosta. I onda kad ima sve, strah čini da nema ništa, jer još uvijek strastveno želi više i više, pa ništa drugo ne vidi.

Kad se Bog brine za ptice i ljiljane kako ne bi za nas koji smo stvoreni na njegovu sliku, koji je nam iskazao toliku Ijubav da je i poslao svoga Sina da nas spasi. Isus nas upozorava da nas zaokupljenost za svagdašnji kruh ne smije udaljiti od naše borbe za duhovne vrjednote. Moramo se vladati kao pravi vjernici koji povjerovaše u Krista i Kristu i žele slijediti put prema ostvarivanju njegova Kraljevstva.

Prije nekoliko godina u New Yorku, u nekoj šupi, našli su mrtvu, mnogima u toj sredi-ni već odavno poznatu staru prosjakinju. U samrtničkom grču objema rukama stis-kala je na prsima vrećicu - 70.000 dolara. Liječnici su našli da je umrla od gladi.

Takvo odurno idolopoklonstvo nije rijetkost. Mnogi stiskaju svoju vrećicu - novčarku tako grčevito i za taj papir dadoše sve: san i rad, savjest i dušu. Umjesto da im sve služi, robuju svemu.

Stvari, bogatstvo, sreća, veselje - sve što nam život daje i donosi - moralo bi nam biti stuba do Boga; vrlo često to su stube od Boga. Bogati svijet. - koji živi kako bi uživao - često je bogati pakao, svega i svačega puno, a ne onoga što je prijeko potrebno za sreću i pravi život.

Potrebno je ispravno shvatiti današnje evanđelje. Riječ je u njemu o poretku vrjedno-ta, a ne o tom da bi trebalo nešto učiniti, a drugo ne.
Međutim, Gospodin ništa ne zaboravlja nego sve stavlja na svoje mjesto: najprije što je najprije, onda ostalo: "Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a to će vam se nadodati!"

"Najprije" tražimo: Boga, njegovu riječ, ljubav, mir, pravednost, svetost... Tako: dana-šnji čovjek svaki dan siromašniji je za Boga - ne traži ga: otud njegov nemir, nesre-ća...
Stari prorok ostavio nam je ovu divnu molitvu: "Gospodine, ne daj mi ni bogatstva ni siromaštva, nego mi daj samo za život potrebno!"

Imajmo povjerenje u Boga, jer on uistinu zna razlog zašto živimo, zašto patimo i zaš-to na kraju umiremo. Da bismo bili kod njega i radovali se kroz svu vječnost.

Božanski Spasitelju, daruj nam milost kako bismo otkrili dobrotu i ljubav nebeskoga Oca, kojem se potpuno predajemo, prepuštajući mu sve svoje brige i zahvaljujući mu za sve. Udijeli nam milost kako bismo najprije tražili Tvoje kraljevstvo i povjerovali da će nam sve drugo biti darovano.

Potresno svjedočanstvo poslije smrti

Teški bolesnik je umirao. Njegova je žena bolno jecala nemoćna pred smrću. Najviše ju je boljelo to što njezin muž umire kao nevjernik. Pokušala mu je nešto reći, ali joj je on ledenim mirom i hladno odvraćao: Boga nema, vječnoga života nema. Kakav pakao? To su priče za djecu.

I kad se spustila noć, još se jednom nadvila nad glavom umirećeg supruga i rekla mu bolnim glasom: „Karlo, dragi Karlo, hoćeš se ispovjediti pozvat ću ti svećenika?

Ne! Ne treba mi, glasio je njegov kratki odgovor. No žena je dalje molila. Ispuni mi pos-ljednju želju! Evo za koji trenutak stupit ćeš pred Boga i za tebe će početi vječnost.

Kakva vječnost? Boga nema. A što ako se ipak varaš? Ne varam se. Boga nema. Pakla nema. Uostalom, izgovorio je umirući tiše i polakše, ako bude drukčije, doći ću ti reći. To su bile njegove posljednje riječi.

Nakon tih riječi oblio ga je samrtni znoj i tada je izdahnuo. Žena je klekla i neko vrijeme molila kraj mrtvog tijela svoga muža. Nakon toga se nadvije nada nj, obriše mu ledeni znoj sa čela i reče: Karlo, ti si mi rekao da ćeš se vratiti reći mi postoji li Bog i vječnost. Ako sada znaš, reci mi!

Ukočeno se tijelo nije micalo. No žena je i dalje govorila. Reci mi, Karlo, kako je s tobom. I tada se dogodilo nešto strašno. U mrtvaca se jedan očni kapak počeo otvarati posve polako i umorno, a onda i drugi. Iz njegovih očiju počeo je tinjati neki čudni sjaj, koji je postajao sve veći i najposlije se prelijevao u vatreni žar. Oči su pokojnikove bile dvije strašne šupljine kroz koje se pokazivalo vatreno more. To je potrajalo nekoliko minuta, i tada je svega nestalo. Zatim se čuo glas pokojnika koji je govorio, postoji Bog, postoji vječnost, postoji pakao i ja se nalazim u njemu.

 

Tagged under