Povjerovao, krstio se i počeo dolaziti u crkvu i to u prvu klupu. Nekima je to smetalo. Jedni su samo vrtjeli glavom, drugi sumnjali, a treći su opet govorili da se pretvara.
- Kakav si ti katolik kad si do jučer živio kao zadnji poganin u Africi? - prigovarala je sakristanova žena.
- Neka rekne Vjerovanje. Nije znao.
- Ne zna on ni Deset zapovijedi. Priznao je da ne zna.
- Znaš li barem Anđeo Gospodnji izmoliti – upitao je susjed.
- Ne znam! - rekao je čovjek mirno.
- Evo da ni Očenaš, Zdravomariju ni Slavaocu ne bi znao izmoliti bez greške - primijetio je netko.
- Pa po čemu se onda može znati da si katolik? - doviknuli su oni koje je strpljenje izdalo.
Onda je uzeo riječ Feliks: "Po tome što više ne živim starim životom, postao sam novi čovjek, više se ne opijam, moja žena i djeca se mene više ne boje, ne bježe preda mnom već me lijepo dočekuju kad se vraćam s posla. Oni mene vole i ja njih.
Nema više svađa, vike i noćivanja kod susjeda. Nijedna velika psovka odavno nije prešla preko mojih usta. Eto, to je učinilo od mene krštenje ili Isus, ako baš hoćete.
Ja ne znam puno vjeronauka, ali znam jedno: Isus je potpuno izmijenio moj život, meni je to najveće znanje - katekizam života. Ali naučit ću sve što jedan katolik-vjernik mora znati."