Dok je išao ulicom, mali čistač tužno je gledao svoje gole prste. Danas mu još nije bila potrebna lopata za snijeg, ali ako bude i dalje padalo, neće moći izići nakraj samo s metlom.
Dok je tako čistio ulicu, najednom opazi kako se nešto na snijegu blista, nešto sjajno. Bijaše to jedna sjajna nit koju čistač podiže.
- Anđelova kosa - reče pobožno - kosa jednoga anđela!
On omota blistavu nit oko svoga lijevoga kažiprsta koji se najviše mrznuo. Anđelova je kosa izgledala čudesno lijepa i – grijala je. Nije se zagrijao samo kažiprst nego ičitava lijeva ruka.
- Dobro jutro, mali čistaču! - viknu gospođica Antonija, a pred njezinim je vrtom on našao anđelovu kosu. Upravo je krenula prema kućici za svoje ptice da bi nahranila sjenice i vrapce.
- Što ti je to tako lijepo na prstu? - upita ga.
- Anđelova kosa - reče mali čistač ponosno. Sad mi uopće nije važno što mi prsti vire iz rukavice.
Gospođica Antonija mu se prijateljski nasmiješi. Potom se vrati kući, uze crvene vune i pet igala iz ladice i počne plesti nove rukavice malom čistaču. Sigurno je i anđeo ovo očekivao, pomisli, kad je nit svoje kose ostavio pred moj vrt.
A mali čistač i dalje je čistio ulicu s malo snijega. Često se zaustavljao i sretan promatrao svoj lijevi kažiprst.
Uto pokraj njega prođe stara prodavačica novina. Zamotala je ruke u kecelju jer je rukavice izgubila.
- Je li ti hladno? - upita je mali čistač.
Stara prodavačica potvrdi. Mali čistač oklijevao je trenutak, a potom odvoji nit anđelove kose od svog lijevog kažiprsta i dade je prodavačici novina.
- Moraš je omotati oko ruke - reče - i neće ti više biti hladno.
