Kako Crkva reagira na porast obraćenja muslimana na kršćanstvo u Francuskoj

Potraga za konsenzualnim dijalogom je tipično zapadnjački pristup, koji istočno-arapska kultura često ne razumije, gdje je napetost sinonim za autentični dijalog, nužan temelj za konstruktivnu razmjenu.

U vrijeme kada različite projekcije govore kako će islam postati dominantna religija u povijesno katoličkim zemljama kao što je Francuska, ne može se zanemariti fenomen: eksponencijalni rast obraćenja muslimana na kršćanstvo, prenosi nedjelja.ba.

Marie-Anne i Nicolas dvoje su takvih obraćenika s islama koji su kršteni ove godine na Uskrs. Poput mnogih drugih katekumena koji su izišli od svoje muslimanske vjere, njihovo putovanje jednako je izazovno koliko i poučno za druge.

Dok je 2015. pratila svog umirućeg supruga iz Alžira u bolnicu u Belgiji, Marie-Anne (njezino krsno ime; njezino će civilno ime ostati anonimno iz sigurnosnih razloga) bila je oduševljena ljudskošću i suosjećanjem koje je prema njoj pokazala katolička medicinska sestra – do te mjere da poželi "saznati više" o Isusu, objasnila je u intervjuu za National Catholic Register.

Ta žeđ za Kristom, koja je s godinama postala neutaživa, pobudila je sumnju njezine obitelji u Alžiru. Nakon što je postavši udovica bila obećana muškarcu koji će je „preodgojiti“ u muslimanskoj vjeri, napustila je prestižan položaj i svoju materijalnu udobnost da bi sa svoje dvoje djece pobjegla u Francusku, gdje je prošla katekumenat.

Upravo su taj kršćanski odnos prema milosrđu i bezuvjetna ljubav prema bližnjemu isto ono što je privuklo Nicolasa, Francuza koji se obratio na islam 2008. u dobi od 26 godina i zatim emigrirao u Indoneziju, da ponovno prihvatio katoličku vjeru i vratio se u svoju domovinu. Njegovo obraćenje, koje je počelo 2017. – i kulminiralo duhovnim iskustvom u bazilici Presvetog Srca u Parizu, dok se molio pokraj kipa Sv. Terezije iz Lisieuxa – rezultiralo je razvodom od njegove supruge muslimanke i otuđenjem dvoje djece od njega, koja su ostala u Indoneziji.

Rekao je da on nije izolirani slučaj u Indoneziji, gdje je susreo mnoge bivše muslimane koji su prešli na kršćanstvo, a da nisu uspjeli formalizirati svoju novu vjeru, jer je „otpadništvo“ zabranjeno u islamu.

„Mogao sam primijetiti da su građanski rat u Siriji i uspon IDIL-a posebice izazvali val obraćenja, često u korist kršćanstva“, rekao je za Register.

Ovo je povezano s velikom studijom misionara Davida Garrisona, predstavljenom u njegovoj knjizi iz 2014. Vjetar u kući islama, u kojoj se procjenjuje kako se u posljednja dva desetljeća diljem svijeta na kršćanstvo obratilo između 2 i 7 milijuna muslimana, nazivajući ovaj pokret „najvećim obraćanjem muslimana Kristu u povijesti“.

Doček novoobraćenika

Na isti način kako mjesne Crkve u Europi počinju prepoznavati potrebu da primjereno odgovore na povratak mladih katoličkoj vjeri kroz tradicionalističke i karizmatske zajednice, također počinju razmatrati kako prihvatiti brojna obraćenja s islama.

Pariška nadbiskupija je 2020. uspostavila pastoralnu službu, Ananie, koja je osmišljena kako bi nove obraćenike s islama usmjeravala u župe koje odgovaraju njihovim potrebama te osposobljavala svećenike i vjernike da ih dočekaju najbolje što mogu.

O. Ramzi Saadé, koji vodi službu Ananie u Parizu, procjenjuje kako su 10 – 20% onih koji će biti kršteni na Uskrs u nadbiskupiji glavnog grada obraćenici s islama. Ističe da, iako nepostojanje službenih brojki onemogućuje preciznu ocjenu, svakako je riječ o eksponencijalnoj pojavi kojoj svjedoči na terenu.

„Otprilike 50 ljudi koji su prošli kroz Ananie bit će kršteno između ove i sljedeće godine u Pariškoj nadbiskupiji, ali čuo sam za mnoge druge katekumene iz islama s kojima nisam u kontaktu“, rekao je za Register.

Ovaj porast krštenja obraćenika s islama dio je općeg trenda naglog porasta krštenja mladih između 18 i 25 godina u Francuskoj, s povećanjem broja novih katekumena za 2024. za više od 30%, dok 2023. bilo 28%.

Njihovo nepredviđeno obraćenje stavilo je pred Marie-Anne i Nicolasa mnoge izazove među kojima je izazov integracije u njihove nove katoličke zajednice.

Mreža Ananie odigrala je ključnu ulogu u ovom procesu, nudeći ovim novoobraćenicima vrijedno sidro zahvaljujući tjednoj misi srijedom nakon koje je slijedilo vrijeme proučavanja i prijateljskog dijaloga između bivših muslimana.

„U svojoj novoj župi osjećao sam neku vrstu odvojenosti zbog svoje prošlosti“, prisjetio se Nicolas. „Iako sam po rođenju Francuz, trebalo mi je dosta vremena da se integriranim. Osjećao sam se vrlo izolirano, a upoznavanje s mrežom Ananie mnogo mi je pomoglo“, objasnio je.

Izbjegavanje pogrešnog pristupa

Služba Ananie nastala je na zahtjev koji je o. Saadé uputio tadašnjem pariškom nadbiskupu mons. Michelu Aupetitu, kako bi se nadoknadio nedostatak pripreme u mnogim katoličkim župama za doček obraćenika s islama. O. Ramzi, maronitski kršćanin podrijetlom iz Libanona, zaređen je 2018. za svećenika u Maronitskoj Crkvi, koja je u zajedništvu s Rimom, u projekt donosi neprocjenjivo terensko iskustvo.

Osim svoje misije primanja novoobraćenika i usmjeravanja u prikladne župe, on također nudi, putem mrežne stranice mreže, „vademekume“ („priručnike“) za župe i one koji prate katekumenate, kao i video zapise za pouku.

„Shvatio sam da su mnogi novoobraćenici s islama napustili Katoličku Crkvu, ne zato što su vjernici bili neljubazni prema njima, nego zato što se često žele pokazati toliko naklonjenima islamu da dolaze objašnjavati da mi štujemo istog Boga i da, na kraju, nema potrebe postati kršćanin kako bi se pristupilo spasenju“, rekao je o. Saadé, naglašavajući da se ovaj pogrešan pristup odnosi i na svećenike i na laike.

„Ipak, mnogi od onih koji se pridružuju Kristu čine to riskirajući svoje živote: neki su napustili svoje zemlje, odbacile su ih njihove obitelji; oni su u stvarnoj opasnosti – posljednje što im treba je da budu vraćeni svom muslimanskom identitetu“, istaknuo je.

Prema njegovu mišljenju, međureligijski dijalog koji su crkvene vlasti provodile proteklih desetljeća, a koji je bio vrlo koristan za međusobno razumijevanje kultura i naroda, ponekad može biti i izvor nesporazuma o dužnosti naviještanja zapadnih kršćana.

„Mnogi ljudi islamskog podrijetla koji dolaze u župu kako bi postali kršćani često su dobrodošli na način neprikladan za njihovu situaciju, kao da su još uvijek muslimani, a to zapravo više nisu“, nastavio je.

Prevladavanje straha od uvrede

Prema riječima o. Saadea, najhitnija stvar za crkvenu hijerarhiju danas – posebno u Europi, gdje je imigracija iz muslimanskih zemalja u stalnom porastu – je razjasniti svoje stajalište o prihvaćanju novih obraćenika.

„Ne smijemo se bojati ustvrditi da je Crkva tu da krsti one koji žele biti kršteni, na kraju dugog puta slobode koji je katekumenat, i pokrenuti pitanja koja se odnose na slobodu savjesti s muslimanskim vođama, tražeći što se konkretno može učiniti na razini obrazovanja i obitelji kako bi se spriječili pritisci i odmazde koje doživljavaju oni koji susreću Krista i žele ga slijediti“, dodao je o. Saadé.

Također je istaknuo da je potraga za konsenzualnim dijalogom tipično zapadnjački pristup, koji istočno-arapska kultura često ne razumije, gdje je napetost sinonim za autentični dijalog, nužan temelj za konstruktivnu razmjenu.

„Ako se mi kršćani sramimo svog identiteta, nestat ćemo pred ekspanzionističkim islamom na Zapadu koji nas tjera da preispitujemo sami sebe“, rekao je.

I doista, takvo je iskustvo i Nicolasa i Marie-Anne.

Dok se pripremao za primanje u Katoličku Crkvu 31. ožujka, Nicolas je imao sreću vidjeti svog oca, zadrtoga ateistu, iznenada i neobjašnjivo izliječenog od raka nakon što je zamolio zagovor Sv. Terezije iz Lisieuxa. Otac mu je obećao nazočiti njegovu krštenju i podržati ga na njegovu putu vjere. U Indoneziji su njegova djeca već locirala katoličku crkvu u kojoj može sudjelovati na svetoj misi tijekom sljedećeg posjeta.

Marie-Anneina djeca, koja su se držala svog muslimanskog identiteta otkako su stigla u Francusku, ipak su na kraju odlučila pratiti svoju majku do krstionice odjevena u bijelo i pohađati satove katekizma kako bi je što bolje podržali u onomu što ona doživljava na svom putu vjere.

„Uvijek sam se osjećala krivom što sam svoju djecu odvojila od obitelji; bilo im je jako teško, ali moj sin, koji sada ima 14 godina, nedavno mi je ukazao na to kako sam u Alžiru, nakon smrti njihova oca, bila izoliranija nego ikad“, ganuto je rekla Marie-Anne.

„Vrlo mudrim riječima upitao me što je za mene obitelj i podsjetio me da je moja nova duhovna obitelj, ljubavlju i brigom kojom nas troje okružuje, odavno nadišla krvne veze. Znam da milost Gospodnja djeluje u njihovim srcima i ništa me ne može više utješiti dok se pripremam ući u novi život kroz svoje krštenje.“

Označeno u