Najvrjednije što možemo učiniti za svoje pokojne je moliti

Osim Crkve, hodočasnice u vremenu i slavne u blaženoj vječnosti, postoji i čistilišna Crkva, „neko stanje u kojem se ljudski duh čisti te postaje dostojan da se uzdigne u nebo“, kako to slikovito pjeva veliki Dante.

Sv. Pavao se u II. poslanici Korinćanima služi slikom zgrade koja se gradi. Propovjednici su prema njemu radnici koji zidaju na temeljima koje su postavili prvi Kristovi poslanici, tj. apostoli. Među njima su oni koji brižno obavljaju posao i njihovo je djelo savršeno i bez nedostataka. Drugi, naprotiv, u dobar građevinski materijal miješaju i ono što je propadljivo: drvo i slamu, a to su tašta slava i nemar. No, kako piše apostol: „Svačije će djelo izići na vidjelo. To će pokazati onaj Dan, jer će se očitovati vatrom, a ta će vatra otkriti kakvo je čije djelo.

Onaj kome ostane što je nadozidao, primit će nagradu, a onaj čije djelo izgori, štetovat će. On sam spasit će se, ali kao kroz vatru“ (1 Kor 3,13–15). Dušama koje kušnja ognja pročišćuje u očekivanju pune nebeske radosti, Crkva danas posvećuje poseban spomen, potičući nas sve da za njih molimo. Ta praksa ima svoju prethodnicu, već u Starom zavjetu, kad je Juda Makabejac „sabrao dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijehe“ (Mak 12,43). Radi se o grijehu židovskih palih vojnika koji su se bili ogriješili o Zakon, za koje prinosi žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi.

Tagged under