Pristupna postaja

U svaki put koji vodi ususret uskrsnuću utkani su i križevi. I kako se čovjek odnosi prema križevima na svom životnom putu, tako se – bit će i ne znajući – odnosi i prema uskrsnuću, i svom i svih svojih.
Obiteljski je život put koji povezuje zemlju i nebo. Križeve i uskrsnuća. Put je to kojim se korača zajedno, na kojem se sve međusobno dijeli, ponajprije duše i ruke. Njihovu zauzetost.
Kroz obiteljski život, sve što on okuplja, srasta u jedno. Po njemu i zemlja urasta u nebo.

I Bog je htio osobno iskusiti obiteljski život. Osobno je htio ponijeti i njegove križeve. Obdariti ga, svednevice ga darivati, uskrsnućem – najizvrsnijom Božjom blizinom.

U obitelji Bog želi grliti čovjeka – i u vremenu i u vječnosti.

Da nam srce bude obiteljsko, molimo te.


Prva postaja: Isusa osuđuju na smrt

Onaj tko ljubi, unaprijed sve prihvaća. Tako i izreći riječ bračne privole znači unaprijed se odlučiti za sve što će bračni i obiteljski život biti. Za sve što će od čovjeka tražiti.
Kad se odlučuje do kraja, čovjek se odlučuje za život. Kad se uskraćuje onima kojima je dao riječ ljubavi, odlučuje se za zamiranje. Za smrt.
Ljubav ne odmjerava. Ne oklijeva. Po njoj čovjek svoj život posvećuje bračnom drugu, djeci, svim naraštajima koji slijede. Po tome brak i obitelj žive. Po tome je zemlja dobro – i sve bolje – mjesto za ljude.

Jer nas je ljubio – jer nas je do kraja ljubio – Isus je prihvatio sve što je ljubav od njega tražila. On, kojemu su i srce i ruke uvijek bile prepune milosrđa, prihvatio je i nepravednu osudu. I time nam na osobit način iskazao milosrđe.

Da obiteljski život prihvaćamo i živimo čitavim srcem, molimo te.


Druga postaja: Isus prima na se križ

U bračnom i obiteljskom životu nema mojih i tvojih radosti, mojih i tvojih blagoslova, mojih i tvojih križeva. U bračnom i obiteljskom životu sve je zajedničko.
Ljubav nas upućuje da ponesemo i veći teret nego što možemo. Ljubav nas osposobljava da jedni druge obdarimo s više radosti i blagoslova, nego što ih je u našem srcu sadržano. Po tome svi bivamo i radosniji i blagoslovljeniji.
Živjeti za bračnog druga, živjeti za obitelj najplemenitiji je dar darovan čovjeku. Po tom se daru množe svi životni darovi.

Isus je, kao nešto što se podrazumijeva, uzeo križ i moj i tvoj. U zamjenu za njega, dao nam je svoju ljubav. Tko smo ako ne ljubimo njegovom ljubavlju?

Da našim životima budemo blagoslov našim obiteljima, molimo te.

Treća postaja: Isus pada prvi put pod križem

Čovjek je krhko biće. U braku, u obitelji njegova krhkost osobito dolazi do izražaja. Ljudska krhkost bračni i obiteljski život može silno oplemeniti, ali – jednako tako – i silno ranjavati.
Živjeti bračnim, obiteljskim životom znači biti osjetljiviji. Uzdrhtati zbog svega što naruši sklad i rast ljubavi. Čovjek u braku, u obitelji uči da ne živi zagledan, zatvoren u sebe, nego da mu oko i srce bdiju nad svima njegovima. Osobito kad su u izrazitoj potrebi.
A svaki je pad osobita potreba. Jedva da za bračno, obiteljsko srce ima snažnijeg poziva, nego kad voljeni doziva iz svog pada.

Pošavši čovjekovim putovima i Isus je u svojoj – i našoj – krhkosti pao. No u svojoj ljubavi on uvijek stoji uspravan uz nas i nas uspravlja. Ponajviše dok se saginje pred nama da nam opere noge. I srca.

Da uvijek budemo otvoreni svim potrebama svih članova naših obitelji, molimo te.


Četvrta postaja: Isus susreće svoju svetu majku

Majka i otac u životu svoje djece mogu učiniti neizrecivo mnogo. Ali – koliko god htjeli – mnogo toga ne mogu učiniti umjesto njih. Mnogo toga ne bi ni imalo smisla učiniti umjesto njih.
Da bi dijete moglo rasti, uzrasti u ljubavi, mora se suočiti sa svime u što ga život uvodi. Da bi dozrelo u ljudskosti, osobno se mora odazvati onome na što ga život poziva. Onome što mu život povjerava.
Nerijetko se događa da roditelji silno pate zbog toga što ne mogu na sebe preuzeti patnju svog djeteta. Lakše bi im bilo da oni – i samo oni – pate. Ta svoje su dijete rodili jer su mu se radovali. Za radost su ga rodili.

Susret sa svojom majkom za Isusa je bio susrest sa svime najboljim što mu je ovozemni život darovao. Njezin je pogled uvijek i u svemu obasjavao njegov život. I bio mu neizreciva podrška i poticaj.

Da našim roditeljima budemo zahvalni za dar života, da živimo puninu radosti majčinstva i očinstva, molimo te.


Peta postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

Ima križeva koji na osobit način dopadnu pojedinog člana obitelji. Događa se i da poneki članovi obitelji ne razumiju otkuda neki križevi. Zbog čega.
No i tada svi su članovi obitelji pozvani pomoći nositi križeve jedni drugih. Bez odviše riječi. Bez odviše pitanja. Bez imalo predbacivanja. S ljubavlju.
Ako je teret nekog križa opteretio nečije rame, nečije srce u obitelji, svako je rame, svako srce u obitelji pozvano podložiti mu se. Nositi ga. I po tome je obitelj obitelj.

Često se događa da Isus zastane uz naše putove i pričeka nas – priđe nam – da s nama zajedno ponese neki križ. Stalo mu je da budemo čitavim bićem uključeni u njegovu ljubav, jednako i u primanju i u davanju.

Da u obiteljskom životu ljubimo ljubavlju koja prihvaća i nosi, molimo te.

 

Šesta postaja: Veronika pruža Isusu rubac

Bog je htio da obitelj bude slika njegove ljubavi. Da svojim životom svjedoči o njezinoj snazi i postojanosti. Sve što je manje od toga, za njegovu je namisao premalo.
Ljubavlju Boga udomljujemo u svojim danima, u svojim odnosima, u svojim srcima. Ljubavlju jedni druge udomljujemo. U konačnici, onaj tko ne ljubi, i sam je u svom biću beskućnik.
Slika ljubavi – kao i njezina zbilja – oblikuje se svim ljudskim silama. Ništa ne izostavlja. Ona je toga i vrijedna. Nastojanje oko ozbiljenja dragocjenosti obiteljskog života, nastojanje je oko punine ljudske i božanske ljubavi.

Isus se nije uskratio nijednoj zahtjevnosti ljudskog i obiteljskog života. Svojom se ljubavlju uključio u naše obiteljske živote. I ne samo odraz svog srca, nego i samo svoje srce, podario je životu svake obitelji. Unaprijed i zauvijek.

Da ljubavlju u svemu prožmemo živote naših obitelji, molimo te.


Sedma postaja: Isus pada drugi put pod križem

Događa se da pojedini član obitelji uslijed neke slabosti ponovno, pa i učestalo pada. Događa se da ga se zbog toga počinje poistovjećivati s njegovom slabošću. I on sam počinje to činiti.
Slabost svojim učestalim ponavljanjem krši, pa i lomi, čovjeka i njegovu obitelj. I čini se kao da se svijet suzuje. Kao da više nema izlaza. Kao da sutra ne postoji. Kao da se sve svodi na ponavljanje. Na ponavljanje koje ispunjava strepnjom i oduzima snagu i hrabrost.
Obiteljska se ljubav ispunjava u tome da njome nadjačavamo slabosti. Da nas uvijek iznova sabire i obnavlja ono najbolje u nama i među nama. Obiteljska ljubav u sebi čuva tajnu novih početaka. Po njoj oni bivaju mogući.

Isus je prihvatio u svemu biti čovjek. I u slabosti i u padu. Dotaknuo je dno ljudske egzistencije ali nije pristao na njega. Nije pristao da to bude naša kob. Da to bude zadnja riječ o čovjeku i obitelji.

Da s ljubavlju nosimo slabosti jedni drugih, molimo te.


Osma postaja: Isus tješi jeruzalemske žene

Kad se nakupi mnogo boli i tuge, čovjekov korak, a jednako tako i život obitelji, postaje težak. Gotovo kao da se svijet, kao da se život zaustavlja.
A bol i tuga nadođu i onamo gdje je zagrljaj najprikladnija riječ za opis života, svih odnosa. Nadođu postupno ili nenadano. Prekriju ljepotu. Oduzmu joj dah.
I u tome obitelj bi htjela biti kolijevka utjehe. Kolijevka nade. Htjela bi iznjedriti nove dane i novu sreću. Jer i s ranama je moguća novost života. Moguća je sreća. Život ne ostavlja ljubljene.

I Isus je upoznao suzu. Zapisano je: suzu za prijateljem. A nisu sve zapisane. Upoznao je zasigurno i obiteljsku suzu jer bez nje nije moguće uzrasti u svom srcu.

Da krijepimo duše jedni drugima u svemu što nam život bude, molimo te.


Deveta postaja: Isus pada treći put pod križem

Dogodi se da se život prelomi. Da se od čovjeka, od obitelji odlomi ono najbolje. Ono što život čini vrijednim življenja. I čini se da postoji još samo križ. Križ pretežak da bi se čovjek mogao uspraviti. Pad prebolan da bi čovjek mogao ustati.
Bog koji je u nas udahnuo dah životvorni, udahnuo je i duh obiteljski. Darovao nam oko za drugoga. Uho za drugoga. Srce za drugoga. Ruku za drugoga. Darovao nam je duh obiteljski da nam drugi, po obiteljskom životu, postanu prvi.
Smisao svih naših putova – i osobnih i obiteljskih – je da se vraćamo izvorima ljubavi. Da naša ljubav dozrijeva. I da se prelijeva.

Isusa u njegovoj ljubavi nijedan, ni najteži pad nije mogao zaustaviti. On je bez oklijevanja ustajao. Jer ljubav – zagledana u svoje – uvijek za to nalazi razloga.

Da nam obitelj uvijek bude u središtu srca i svih naših nastojanja, molimo te.


Deseta postaja: Isusa svlače

Svijet na mnoge načine okrada obitelj. Oduzima joj snage, oduzima vrijeme, otežava pa i onemogućuje međusobne susrete, život zajedno. Podmeće joj kojekakve ispraznosti kako bi joj odvratila pozornost od onog bitnog. Od obiteljskog.
Zbog toga je svaki trenutak obiteljskog života dragocjen. Biti zajedno! Biti jedno! Iz toga izvire blagoslovna snaga obiteljskog života. Da bi obitelj bila zajedno nije presudno da oni koje ona okuplja dijele isto vrijeme, isti prostor. Presudno je da dijele istu dušu.
Obitelji je moguće sve uskratiti, sve oteti ali ako je obiteljski duh živ, on će nadvladati sve izazove, sve nevolje, sve odijeljenosti. Obitelj će biti i rasti zajedno posred svijeta bremenitog sukobima i podijeljenostima, bremenitog lutanjima.

Isusa su lišili svega. Nije se protivio. Nije se protivio jer je znao da ga ne mogu lišiti onog temeljnog, onog što svemu daje smisao: ljubavi kojom se ljubi do kraja.

Da obiteljski duh u svemu postojano živi i raste u nama, molimo te.


Jedanaesta postaja: Isusa pribijaju na križ

Ima križeva osobito zahtjevnih, križeva koji traže one koji će ih imati hrabrosti ponijeti. I za druge. Ima križeva koji traže one koji će se s njima sjediniti. Bez imalo odmjeravanja predati svega sebe.
Dogodi se da u nekom trenutku – pa i kroza mnoge godine – križevi svih članova obitelji dopadnu samo nekoga. Samo poneke, Dogodi se da – da bi obitelj opstala – netko mora prihvatiti ono što drugi ne umiju. Ono što drugi ne mogu. Ili i ne primjećuju.
Onaj kome je srce toliko čvrsto da se može sjediniti s križevima svih svojih – i ne doživljavati ih kao križeve – blagoslov je cijeloj obitelji. I šire. Božji je blagoslov svijetu. Po njemu Isus ne prestaje prolaziti zemljom čineći dobro.

Isus se sjedinio s križem svakog čovjeka. Svakoga je našao dostojnim da preuzme njegov križ. Da ga otkupi. Zar bi naša srca smjela biti manja osobito kad su naše obitelji u pitanju?

Da prionemo uz križeve naših obitelji i vjerno ih nosimo, molimo te.

 

Dvanaesta postaja: Isus umire na križu

Obiteljski je život slijed rađanja i umiranja. Život koji traje. Kroz godine obiteljskog života, kroz naraštaje, u maticu života pridodaju se tolika imena, tolike ljepote. I bol i patnja. Ali ljepota života sve nadjačava.
U obiteljskom životu nijedna smrt nije konačna. Bit će čak ni smrt obitelji. Jer život koji traje čuva u sebi, nosi ususret budućih vremena i one koji su nekad živjeli, one koji u povezanosti sa svojim ljubljenima ne prestaju živjeti u njihovim životima. Ne prestaju biti dio njihovih duša.
Obiteljski život je škola ljubavi. Jamstvo trajanja. Obiteljski život je i zavičaj čežnje i nade. I radosti koja u mijenama vremena uvijek nalazi prikladne i svježe izričaje.

Isus je dao život. Jer život je moguće samo dati. Tkogod misli da ga je moguće oduzeti, u zabludi je. Život izmiče onima koji ga oduzimaju. Isus je dao život. Otada onaj tko ljubi prebiva u zagrljaju križa. I svjetlosti.

Da dar života primamo i razdajemo čitavim bićem, molimo te.


Trinaesta postaja: Isusa skidaju s križa

Život nas uči smjernosti. Može čovjek kroz mnoge godine predano i hrabro nositi obiteljske križeve, ali dođe dan kad onemoća. I više ne može nositi i ne samo njih, nego ni vlastiti križ.
Nakon mnogih godina srčanog života, čovjeku se dogodi da mu treba pomoć drugih i u najosnovnijem. U njemu se tada mogu probuditi i gorčina i stid. Ali i to je vrijeme za blagost.
Dopustiti drugima da nose križ našeg života, koliko god bismo ih htjeli toga poštedjeti, čin je ljubavi. Čin malenosti. I to je prigoda da snažnije iskusimo, da u punini oživimo djetinji duh u sebi.

Isus je učinio sve što je bilo do njega. Zbog toga će se na njegovo predanje sve što je potrebno nadodati: i uskrsnuće i Duhovi. Rast ljubavi zauvijek.
A potrebno je da se i naša ljubav – naše djetinje, naše obiteljsko povjerenje – nadoda.

Da čistih srca s ljubavlju idemo ususret jedni drugima – i k tebi koji dolaziš, molimo te.


Četrnaesta postaja: Isusa polažu u grob

Da bi život mogao proslijediti dalje, potrebno je odložiti ono što je bilo, rasteretiti se sjećanja, raskinuti vezanosti koje sputavaju. I ne osvrtati se. Ići smiona koraka i posvetiti se danu koji traje, danima koji slijede.
Da bi život mogao proslijediti dalje, dobro je sa sobom ponijeti samo ono što dodaje života životu. Dobro je ponijeti zahvalnost. Pamćenje sunca koje se svakoga dana iznova rađa i nad nama i u nama.
I kada dođe vrijeme, da se zastane pred grobom, da se zastane sa zahvalnošću za život. S ganućem što nam je bilo darovano dijeliti toliko toga dobroga. S ganućem što dobrota života nikada neće reći posljednju riječ.

I Isusa je dopala kob praha. Ali ljubav i prah preobražava u svjetlost. I uvijek se životna vraća ljubljenima.

Da s povjerenjem idemo ususret novih dana sve do u Dan vječni, molimo te.

loading...

30-mladifest-program.jpg

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Hrvatska ima novo čudo: Mlada atletičarka hercegovskih korijena uzela zlatnu medalju
19. July 2019.

Medjugorje-info.com uses cookies to improve functionality of website and to adjust advertising system.