NEKOLIKO MISLI UZ DANAŠNJA ČITANJA KRITERIJI ZA PROSUDBU ČOVJEKA, NJEGOVIH RIJEČI I DJELA. 8. nedjelja kroz godinu: Sir27,4-7; 1Kor 15,54-58; Lk 6,39-45

Ljude prepoznajemo po njihovu hodu, licu, rukama, gestama. Poglavito prepoznajemo ljude prema glasu, prema riječima, djelima. Ima ljudi iskrenih, kojih je svaka riječ istesana iz kamena, ima ih prijetvornih, s laskavim, praznozborivim, lažljivim, zavodničkim, zamamnim riječima na usnama, koji oko sebe prosiplju otrov, smrt. Koji su kriteriji, gdje su mjerila za prosudbu čovjeka? Isus veli u srcu, kojega su prozori čovjekove oči.

Ton-melodija-riječ iz srca

Nietzsche se o ljudskoj riječi izrazio ovako: "Najshvatljivije u čovjekovu govoru nije riječ po sebi, već ton, jačina, modulacija, tempo s kojim se izriče niz riječi: Jednostavno, glazba koja je u pozadini riječi, žar i strastvenost iza te glazbe te osoba iza te strastvenosti i žara: jednom riječju, sve ono što se ne da napisati i izreći". Velika je to istina koja se savršeno može primijeniti na Isusa Krista. Prijeđemo li s glazbe riječi na žar i strastvenost koja je nazočna u Isusovu govoru, onda tek možemo donekle predočiti sebi dojmove koje su imali ljudi slušajući umilnost i melodioznost Isusovih riječi, protkanu umilnom glazbenošću, prodornost očiju te zahtjevnost izričaja, jer se redovito navodi zaključak kako je Isus zborio kao onaj koji ima vlast i moć (usp. Mk 1,22) te da su ljudi visjeli o njegovoj riječi. Ili kad se prisjetimo na toliko mjesta Isusove riječi 'ne boj se', upućene apostolima na moru, bolesnicima koji vape za pomoć i sl.
Već se u Starom zavjetu može slijediti proces kako je Izrael 'filtrirao' riječi koje su mu upućivane 'u ime Gospodina-Jahve'. Uvijek je bilo lažnih proroka koje je valjalo odstraniti (1. čitanje). Prava, istinska riječ Gospodnja upućena narodu nikad se nije prilagođavala udobnoj ili mlakoj religiji, ili nečijim ugodnim željama, bilo kralja ili naroda. Ljudi čista srca pronalazili bi uvijek novi izvor radosti i života kad bi prepoznali u upućenoj im Riječi izvorni zov Božji svomu narodu. Jer Božja riječ je uvijek životvorna i živodajna.

Čiji glas slijedim - tko nas vodi?

Isusu je jasno kamo su odveli stari Izrael lažni proroci. Zato iziskuje od svojih slušatelja da dadnu otkaz svim lažnim učiteljima i prihvate novog. U tome je budućnost pojedinca i naroda! Potrebno je dati se prožeći Isusovom riječi i osobom. Učenik je uvijek odraz svog učitelja. Je li učitelj slijep, jesu li vođe slijepi, zaslijepljeni su i slušatelji. Stoga Isus neprestance opominje: Pozor! Koga slušaš, koga slijediš, za kim ideš, kome daruješ svoje srce, svoje uši? Kakve plodove donose ti samozvani učitelji, 'mesije', kakvim plodom plode njihove riječi i djela? Isusov pogled, riječ, dodir liječi, podiže, tješi. Vraća vid bolesnu pa i zlu oku. Preduvjet za bilo kakvu djelotvornost u životu jest spoznaja zla u vlastitu srcu i zaokret!

Neprimjereno je primjenjivati na Isusove riječi mudrosna mjerila iz Starog zavjeta. Isus nije novi rabin, filozof, mudrozbornik, novi učitelj, nego zadnja i završna Božja riječ u povijesti. Njemu nije do pukog poučavanja, doškolovavanja učenika ili svijeta, nego poziva na obrat, obraćenje u životu. Zaokret iz smrti prema životu, iz tame prema svjetlu, od drveta spoznaje dobra i zla prema drvetu na Golgoti, iz ropstva prema Obećanoj zemlji, od bezvrijednog otpada i pljeve prema istinskoj životnoj pšenici i hrani. Nijedna od tih zbiljnosti nije izvan čovjekova srca, nego se upravo kroz čovjekovo srce provlači razdjelna crta između Dobra i Zla, u svakome je čovjeku posijano dvostruko sjeme. Nitko se ne rađa savršen, svet, proces obraćenja traje cijeli život. Zato je potrebna cjeloživotna budnost nad hramom vlastitog srca.

Vlastita sjena i podsvijest

Ni učenici nisu pošteđeni od kritike i samokritike! Isus želi reći: Prije nego bilo kome uputiš kakvu riječ, najprije tu istu riječ uputi samu sebi! Tko previđa vlastitu izopačenost (koji to 'Faust' nema svog demona 'Mefista?!), a predbacuje bližnjemu njegovu opakost, licemjer je i prijetvornik. Ako smo već svi ovisni o Božjem smilovanju i milosrđu, ako opstojimo zahvaleći njegovoj milosti, onda moramo biti protočnici milosrđa i ljubavi. Ako je već Bog dobar prema nezahvalnicima i zlima, onda moramo Boga nasljedovati u svome ponašanju! Ako je Bog takav prema meni, kako bih ja onda mogao biti drukčiji?
Postoji uzrečica u narodu: "Kako ti meni, onako Bog tebi". Posve, naskroz bezbožno! Trebalo bi reći: "Kako Bog meni, onako ja tebi!" Dubinska psihologija poznaje izraz 'sjena'. Sjena je vlastita krivnja potisnuta u podsvijest, ali je sastavni dio mene. Ostaje u meni kao potisnuti dio mog života, kao ono što odbacujem, a zapravo je moje. Ljudi vole tu svoju sjenu projicirati u druge. Tko vlastitu sjenu (tako to voli kazati dubinska psihologija) projicira u druge, a to se često događa kroz razne oblike agresije, samo povećava mrak oko sebe. Prihvatiti vlastitu slabost, sjenu, podsvijest, vlastitu tamu, vlastitu perverznost (a tko to od nas nije u mnogim stvarima doslovce 'izopačen', naopako nakalemljen?!), prihvatiti čak i ružnu istinu o sebi, preduvjet je za Isusovu terapiju u vlastitom životu. Svjedoči o tome Augustin na svakoj stranici svojih 'Ispovijesti', svjedoče o tome poznavatelji čovjekove duše. Svatko u sebi nosi svog dvojnika kojeg treba prihvatiti, zavoljeti, poljubiti, s njime se izmiriti, i onda djelovati na druge terapeutski. Samo je čistoća vlastitog srca i nakane sposobna prenijeti oganj Duha na druge i zapaliti ih. (Jakov ima svog dvojnika u Ezavu, stariji sin iz one prispodobe u mlađemu, Mojsije u Aronu). Privid se lako razotkrije. 'Govore a ne čine': teže optužnice nema za nas, Isusove sljedbenike.

Prihvatiti vlastitu sjenu – balvan u oku

Ne postoji teža zamka nego pretvoriti Isusove riječi u skup moralnih naputaka za život i ponašanje drugih. Isus vraća svakoga u prostor vlastitog srca. Tu, u vlastitom srcu, a ne u svijetu, odvija se bitka između Duha i demona, tu u vlastitu srcu siju svoje sjeme Isus i Neprijatelj. Psalmist veli: "Ali, tko propuste svoje da zapazi? Od potajnih grijeha očisti me!"(19,13). Biti svjestan 'balvana' u vlastitu oku uvijek je temeljna zapreka da vidim bilo što, a nekmoli sitno iverje u bratovu.
Dokle god ne zapazimo i ne prihvatimo vlastitu sjenu, balvan, u opasnosti smo projicirati ga u drugoga. Tek kad se ukloni zapreka u vlastitom oku, sposobni smo zapaziti u tuđemu: ne trice i kučine, nego brata i sestru koji je poput mene treba Božjeg pogleda, smilovanja, koji pati kao i ja, plače poput mene, koji je opterećen krivnjom i grijehom poput mene, koji vapije za spasenjem, svjetlom, putokazom upravo kao i ja. Potrebno je vidjeti suzu u bratovu oku, u oku siromaha pored puta, djeteta koje ispružene ruke prosi novčić.

Fra Tomislav Pervan

loading...

30-mladifest-program.jpg

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Nova generacija novaka Bosne Srebrene
23. July 2019.

Medjugorje-info.com uses cookies to improve functionality of website and to adjust advertising system.