Predraga majko, hvala ti za sve, za sve što daruješ meni, što daruješ svijetu, što mi pokazuješ sve ono što znam.

Velika subota dan je šutnje i ozbiljnosti, slika te šutnje je odsutnost euharistije, ozbiljnosti ogoljeni oltar.

Danas je Veliki ili Sveti četvrtak. To je dan Isusove posljednje večere.

Spadamo u vrlo rijetke zemlje čiji jezik ima toliko staru i bogatu baštinu psovanja Boga, mislim i na količinu i na sadržaj psovki.

Hrvatska se voli pohvaliti svojom katoličkom tradicijom, koja se ponekad u praktičnom životu i ne očituje.

Braćo i sestre! Htio bi malo promišljati s vama o Velikom Četvrtku. Uvijek mi taj dan budi posebne osjećaje, istovremeno radosne i tužne.

Od 1. ožujka 1984. do 8. siječnja 1987. Gospa je svakog četvrtka davala poruke za međugorsku župu.

Danas je Veliki petak. Dan kad je poginuo na križu Isus iz Nazareta, Bog i čovjek.

Korizma se primakla kraju i to me potaknulo na razmišljanje što smo u njoj činili i na koji smo način živjeli vjeru.

Nitko se ne čudi da jedemo svaki dan, i to raznoliko, da pijemo svaki dan, da udišemo zrak svakih deset sekundi, da se svaki dan oblačimo… ali ako se svaki dan moliš svi će ti prigovarati ili se čuditi.

Na ovaj dan, koji tradicionalno nazivamo Velikim petkom, konačno se otkrila, u svojoj jezivoj tami, stvarnost koja uvijek vrijedi i trajno se podnosi: sablazan i, kako Pavao veli, ludost križa, ali upravo je to Božja mudrost i snaga za one koji vjeruju.

Ulazimo kao vjernici u slavlje velikoga, svetoga Trodnevlja.

Prenosimo tekst iz Rheme koji preporučamo svima koji su na bilo koji način zbunjeni određenim „proročanstvima“.

Hvaljen Isus i Marija! Braćo i sestre! Evo nas u Velikom Petku.

Kao i svake godine tako i ove, korizmeno vrijeme približava se svome kraju. Često sam se susretala s mišljenjima da „toj Korizmi nikad kraja!“ Ili da je to vrijeme tako „nostalgično“ i „tužno“.