Ponekad samo podignem pogled, nasmiješim se i kažem: znam da si to bio Ti Bože.

Jednoga dana kada sam se vraćao iz škole, ugledao sam dječaka iz susjednog razreda kako pognute glave sjedi na klupi u parku.

"Molim vas, ne dopustite da moje Srce plače krvavim suzama zbog duša koje se gube u grijehu. Zato, draga djeco, molite, molite, molite ! "

Kako je divno živjeti svoje dane u Njenoj prisutnosti, rasti i sazrijevati pod izljevima nebeskih blagoslova zalijevan vodom sa izvora milosti i najnježnije ljubavi ikada pružene čovječanstvu.

"Draga djeco, znam za boli, patnje i teškoće ali u mome Sinu ćete se odmoriti... Ja ću u vaša srca staviti svoga Sina i Njegovo milosrđe.

Jedna poslovica kaže da o nebu i majci nikada ne možemo dovoljno izreći, tako ni razumom ne možemo približiti sebi Nebo već srcem k njemu posegnuti.

Trebamo se moliti jedan za drugoga, kao što je to zapisano u Poslanici Jakovljevoj 5:16: „Prema tome, ispovijedajte grijehe jedan drugomu i molite jedan za drugoga da ozdravite!“

Kad umorna, teška srca poklekneš pod svojim teretom života, i kad suze postanu tvoja jedina molitva, položi svaku suzu u Njene ruke, od Njih će ona sazdati bisere i prenijeti je kao najdražu molitvu Nebeskome Ocu.

Međugorje, hvala Ti!

"Ja sam Majka, pa iako osjećam bol za svakim koji odluta, lako opraštam i veselim se svakom djetetu koje mi se obrati"

Znamo li koliko blagoslova izvire iz ovih riječi, nisu li to najnježnije i najtoplije riječi jedne majke koja nebesku zbilju ulijeva u stvarnost naših misli i osjećaja, riječi koje pročišćuje zapuštenost duše, riječi koje se kao slap izljeva na izranjena tijela i poput melema zacjeljuje ugrize Zloga koji pošto poto želi uvjeriti samotna srca da ih nitko ne voli, ne želi i ne treba.

Bliži se vrijeme ispunjenja tajni međugorskih brda, kada će se samo nebo bljeskom punine milosti spustiti nad dolinu suza i rasuti sjeme vjere i nade nad pustopoljinom umorenih života.

Već dugi niz godina od kada nas je obasjala svjetlost s visina u obliku divne mlade žene s djetetom u narjučju, svjetli nam i otvara neprestano vrata Božjega srca taj majčinski lik pokazujući koji put trebamo slijediti da bi pronašli sebe u zagrljaju Onoga koji nam je najbliži od svega.

Kako je teško otvoriti vrata svoga srce zna to naša Majka, zna koliko je ranjeno iznutra i izbodeno grijehom naše nevjere, koliko je zatrovano lažima što ih obećava svijet i koliko u njemu ima tame koja je progutala sve one božanske misli i oskvrnula ljepotu osjećaja zbog kojih smo bili svjesni koliko nas Nebeski Otac treba i želi, ljubi i čuva za onaj zagrljaj koji prožima cijelo naše fizičko i duhovno biće.

Majka zna, moli i šuti, ostaje u poniznosti jer samo je poniznost prepoznaje i samo je tišina čuje, samo je bol i trpljenje čini tako lijepom i nebeskom, samo je križ Sina Njenog čini tako uzvišenom.

"Draga djeco, bez Božjega blagoslova ne možete rasti.

Među hodočasnicima koji pohode Međugorje znatno je više onih koji ovdje dolaze zbog obraćenja i pronalaženja istinske duhovnosti, negoli zbog fizičkog ozdravljenja i želje da svojim očima vide čudesa.

Jednog je dana jedan slijepi čovjek sjedio na stepenicima jedne zgrade, sa šeširom blizu svojih stopala i jednim natpisom na kome je pisalo: “Slijep sam, molim vas pružite mi pomoć.”