Ako se događaji u Međugorju uzmu kao činjenica, jedna od najočitijih njezinih potvrda bila bi rijeka hodočasnika koja je – uza sve neprilike i poteškoće – tu bujno potekla već trećega (a posebno četvrtoga) dana Gospinih ukazanja.

Već toga dana sabralo se tu nekoliko tisuća hodočasnika ili (barem) radoznalaca. Ta rijeka, iako pomalo valovito, još uvijek teče, bez zaustavljanja, samo što iz dana u dan postaje sve raznobojnijom.

Hodočasnička se rijeka stalno obnavlja i mijenja

Mislim da se više ni jedan kontinent ne može „pohvaliti“ da se odupro silini toga tajanstvenog poziva. Nitko nikada ne će moći pravo protumačiti tu više nego milijunsku povorku od bogalja i siromaha do ponajboljih znanstvenika, osim da prizna da je SVE to vječni „Režiser“ (kako on to zna) zaista nadahnuto „režirao“. Baš zato se tu sve to jače osjeća duh ljudskoga bratstva i zajedništva kakvo se ovoga časa (možda) nigdje ne osjeća. Ono zrači iz zanosnog pjevanja i iz toplih ljudskih pogleda. To je doista pravi znak ljudskog raspoznavanja. Rijetko je tko odatle odlazio a da nije nešto doživio i ponio u svome srcu barem kao znak čuđenja, ako ne i radovanja. A „stablo se po plodu poznaje“ (Mt 7,16).

Hodočasnička se rijeka stalno obnavlja i mijenja. Uz kolone autobusa i automobila miješale su se legije pješaka koji su se, pješačeći i po nekoliko dana, pojedinačno i u skupinama, često i bosonogi, moleći i pjevajući na putu miješali i mimoilazili, s mirom i radošću na licima koji usrećuju…Bilo je tu i mlađih i starijih suputnika! A mnogi su od njih, iako su izgledali poput huligana s bradom, u otrcanim trapericama, sabrano molili i pjevali smiješeći se svojim suputnicima koje nikada do tada nisu vidjeli, a vjerojatno ih više nikada ne će ni susretati na svom putu. Ali susret u sjeni „Oca utjehe“ lako se ne zaboravlja! Bio je to i znak raspoznavanja! Zato se nitko na tim susretima ne svađa niti prepire. Znalo se tu naći uz uzane seoske uličice i po dvije tisuće autobusa i automobila, a da nitko nikom nije smetao niti se tko uznemiravao zbog nezgoda na koje se pri tomu nužno nailazi. Svi su prisutni i u tomu vidjeli znak pomirenja na koje je Gospa pozivala i još uvijek poziva.

Mnogi postaju spremniji služiti čovjeku

Tako su to vidjela i trojica svećenika – propovjednika koji (ne baš tako davno) stigoše ovamo obilazeći svijetom i propovijedajući o zajedništvu Boga s čovjekom u nadi koja ne vara (Rim 5,5). Iako je jedan od njih došao iz Japana, drugi iz Australije, a treći iz Sjedinjenih Američkih Država, sva su trojica jednoglasno rekla da su bili upravo zaneseni zanosom Božjega naroda koji je u Međugorju molio i pjevao pod bremenom križeva što ih svatko nosi. Naravno, u Međugorju se nisu sabirali samo „sveti“, nego su dolazili i „…samoživi, lakomi, umišljeni, oholi, psovači, nezahvalnici, bezvjernici, nepomirljivi, klevetnici, razuzdani, izdajnici, naduti i…“, o kojima već sveti Pavao piše svomu „ljubljenom sinu“ Timoteju (2 Tim 3,2s). Ali golem broj i njih odlazio je drugačiji nego je došao.

Mnogi od njih postajali su spremniji na služenje čovjeku, na što međugorska poruka također poziva. Za ovo svjedoči stotinjak svećenika koji se već više od devet stotina dana tu izmjenjuju čekajući one koji (i ne znajući pravo kako i zašto) nekako u dnu svoga bića zažele da se u Bogu sa sobom susretnu i u njemu smire…

I to je baš glavni oslonac dobronamjernima da povjeruju u posebnu Božju i Gospinu prisutnost u Međugorju. Jer drugih (osim posebno „nečistih“) razloga za dolazak nije ni bilo. Tu se nije dolazilo, niti se sada dolazi, iz nekih pomodno izletničkih pobuda. Neka to barem donekle osvijetli ova sitnica. Ovdje se ni pred crkvom ni u njezinoj blizini nije nikada dosada prodala niti jedna čaša obič-ne vode (da o nekim sladonapojnicama i ne govorim). A jezik i srce je i te kako za kojom kapljicom čeznulo, osobito za onih pretoplih ljetnih dana kad su tisuće u crkvi i pred crkvom satima stajale, pjevale i molile, a da to nisu smatrale nekom kaznom. Posebno se to teško osjećalo na dan napornoga besputnog uspona na Križevac dok se rijeka od 100 i više tisuća starih, nejakih i mladih pjevajući i moleći, uz usputni „Križni put“, strpljivo do križa uspinjala…

Mnoge su oči progledale, mnoga se srca očistila…

A zato bi, kad bi znao kako će, rado svjedočio velik broj i onih koji, kako već rekoh, nisu pravo znali zašto se tu nađoše. Njihovo svjedočanstvo bilo bi snažnije i jasnije nego dvije-tri stotine zabilježenih iskaza onih koji glasno i jasno sa zanosom pripovijedaju o svojim ozdravljenjima. Medu ovima je bilo i takvih koji su se po tri-četiri puta tu našli, a da nisu pravo znali što ih to ovamo zove i gura. Nije to bila vjera, jer su je takvi već odavno „izgubili“, a nije ni nada, jer ona se nije imala na što osloniti. Ipak se odlazilo u Međugorje.

I konačno se u mnogima slomio žilavi zastor podijeljenosti u čovjeku. Uz to je nastajala borba koju donekle znaju samo oni koji su je proživljavali i oni s kojima su je u pokajničkom susretu s pravom iskrenošću htjeli dokrajčiti. Borba se, naravno, nije uvijek jednako završavala. Trebalo se odlučiti: ili dalje gristi gorki kruh vlastite frustracije ili se vratiti Izvoru koji smiruje i usrećuje… A i Zao se duh, kako slikovito pripovijeda Mirjana (kao ono u borbi za biblijskog Joba), silovito upleo u borbu za osvajanje čovjeka i svijeta.

U svijetu u kojemu su majčinske utrobe postale stratišta, a obiteljski domovi prazne ulice gdje se djeca gube, nastala je borba (i ona još uvijek traje) kakva se na ovome planetu nije do sada vodila. Sotona se služio novovjekim sredstvima kojima vodi ljudska srca u sva sumračja, a mnoga čak u sumrak egzistencijalističkoga ponora u kome je jedina vrijednost beznadnost. Razumljivo je da se ne gube svi u tome ponoru. Dok o tom razmišljam, još mi se uvjerljivijima čine Mirjanine riječi koje joj je Gospa u tom smislu govorila i tumačila. Bio je stoga, ljudski rečeno, zadnji čas da se Gospa u tu borbu što otvorenije umiješa. Ona se i umiješala i nije ostala bez „plijena“. Mnoge su oči progledale, mnoga se srca očistila, ali ih je mnogo ostalo i nasred puta… Bog ljudskoj slobodnoj volji ne čini nasilja.

Gospa je ovdje da pomogne čovjeku da se pronađe i u Bogu smiri

Međutim, barem su neku utjehu doživjeli svi oni koji su je tu iskreno pokušavali naći. Doživjeli su je čak i inovjernici koji su prelazili i po pet-šest stotina kilometara da se tu nađu i nekako rasterete od svojih jada. Tko bi sada mogao izbrojiti sve one koji su tu „u nadi protiv svake nade povjerovali“ (Rim 4,18) u svoje izbavljenje!? Tako je to bilo, a i sada to tako biva, jer Gospa je baš zato tu da pomogne čovjeku da se pronađe i da se smiri u Bogu koji jedini dariva čovjeka mirom što mu ga svijet ne može dati (Iv 15,27). Tako hodočasnička rijeka u Međugorje još uvijek teče i uza sve (čak i nevjerojatne) poteškoće ona postaje sve stalnija i bujnija, a u isto vrijeme mirnija i čistija. Za njezin svršetak zna samo Sveznajući koji njome i upravlja.

Nekako tako ju je dovidio i jedan od najpoznatijih naših psihijatara i parapsihologa, mariborski sveuč. prof. dr. Ludvik Stopar koji je međugorske događaje nakon višednevnog proučavanja nazvao PRSTOM BOŽJIM koji opominje i usmjerava… I neće biti lako onomu tko pokuša tu rijeku nasilno prekinuti ili uprljati! Zli duh nastoji ovu rijeku barem zamutiti. Samo, previdio je ovoga časa da će taj izvor, ako je od ljudi, sam od sebe presahnuti, a ako je od Boga, nitko ga ne će moći uništiti (Dj 5,39). Zato se i ja radosno u toj rijeci utapam i radujem se svima koji se jednom u toj rijeci nađu, jer tu Crkva ovoga časa moli zaufanije nego (možda) i u jednom drugom kutku zemlje. To me hrabri da se (možda i „protiv svake nade“) nadam.A rijeka sve raznobojnija i sve snažnija biva…

Iz knjige: Janko Bubalo, „Tisuću susreta s Gospom u Međugorju“

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Neoženjeni muškarac je posvojio petero djece s poteškoćama u razvoju
18. August 2019.

Medjugorje-info.com uses cookies to improve functionality of website and to adjust advertising system.