Prvi put imam priliku mirno, sabrano, dugo, u tišini, gledati sliku Gospe Sinjske u Njezinu svetištu u Sinju.

Nekoliko puta sam bila ovdje, ali uvijek na Veliku Gospu, kad je oko slike Čudotvorne Gospe Sinjske, izložene ispred glavnog oltara, nebrojeno mnoštvo onih koji su joj došli s molitvom za neku milost, ili zahvalom na milosti koja je postom, molitvom i hodočašćem potvrđena. Sad sam osjetila ozračje Cetinske krajine, čuda nevjerojatne pobjede malobrojnih Hrvata, koji su uz molitvu svojih fratara, žena i djece nad brojnom i moćnom turskom vojskom izvojevali dan uoči Velike Gospe 1715. godine. Slijedeća godina bit će priprava za impresivnu proslavu – tristotu obljetnicu (1715.-2015.) čuda pobjede malobrojne kršćanske vojske nad otomanskom vojskom. Slika Majke Božje koju su prognanici, bježeći pred Turcima, donijeli iz Rame bila je s njima, i nakon pobjede – vojnici su joj darovali prelijepu krunu na glavi, a slika je ukrašena (i ukrašavana) nakitom žena.

Upravo taj nakit oko Gospine slike progovorio mi je ljepotom identiteta hrvatske žene, više od bilo koje sociološke studije, ili naučnog rada bilo kojeg područja.

Zagledala sam se u nakit. Drugačiji je od nakita kojim se diči britanska kraljevska obitelj, na primjer. Tu nema briljanata, nema dijamanata od kojih zastaje dah, a koji krase krune, ogrlice, narukvice, prstenje, naušnice bogatih svjetskih dama, pogotovo onih s kraljevskih dvora ili, recimo, iz svijeta filmske umjetnosti.

Gledam nakit i on mi progovara istinom. Svaku kopču, svaki lančić, naušnicu, ukosnicu, filigranski ukrašeno srce – ostavila je žena koja ima svoje ime i prezime. Ona je tu živjela i tim je darom željela pokazati svoju zahvalnost, molitvu i ljubav prema Isusovoj Majci… To je žena koja vjerojatno nikada nije bila u velikim europskim gradovima svoga vremena – Veneciji, Firenci, Rimu, Beču, a ipak je željela biti lijepa i ženstvena, i imati lijepe naušnice, lijep lančić, lijep pojas, lijepu kopču, ukosnicu. To je vjerojatno bilo skupo, a emotivno neprocjenjivo. Uz prelijepu narodnu nošnju ovoga kraja – i ovaj nakit pokazuje svu duhovnu ljepotu žene koja ga je nosila. Možda su mladenke dobivale nakit od svojih majki, baka, kao obiteljsko nasljeđe, možda su ga dobivale od buduće svekrve, sestre budućeg muža – ne poznam dovoljno narodne običaje ovog kraja, ali je jedno jasno: više od dragocjenosti svoje obiteljske baštine – ovdje su žene više voljele svoju obitelj i Gospu Sinjsku! Mogu lako zamisliti kako mladi roditelji nose na rukama svoje dijete, recimo iz Bajagića, Otoka, Dicma, k liječniku u Sinj. Ali kad djetetu, ni nakon toga nije bolje – majka se zavjetuje Gospi Sinjskoj da će moliti, postiti i hodočastiti Njoj u čast, a da se Ona, Majka Spasiteljeva pobrine za njezino dijete. U taj zavjet će uključiti ono što joj je emotivno najvrednije – ono što predstavlja baš nju, majku – svoj nakit, kojim će okititi Majku Isusovu, svoju Čudotvornu Gospu Sinjsku. Taj komad nakita – ta kopča, taj lančić, te naušnice bit će dokazom kojom ljubavlju ljubi Gospu i kojom žrtvom voli svoju obitelj. Promatrajući Gospino lice i nakit oko Nje, lako mogu zamisliti čestu biblijsku sliku: žena nerotkinja vapi za djetetom i s tom molitvom dolazi pred Gospinu sliku, a nakon toga – čvrste vjere da je Gospa uslišala njezin vapaj, s novorođenčetom dolazi u Svetište Gospe Sinjske i ostavlja svoj nakit Gospi na dar u znak svoje zahvalnosti i ganuća. Možda su i mnoga duhovna zvanja ovoga kraja plod zavjetnih molitava i darovanog nakita.

I tako… iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće, hrvatska žena nalazi svoj identitet u Isusovoj Majci: djevici, supruzi, majci, udovici; majci s mrtvim sinom u naručju, majci radosnoj u ukrsnuću svoga Sina i rađanju Crkve na Duhove. Vrijedno je zabilježiti koliko je ova žena zagledana u blagi pogled Isusove Majke na slici u Svetištu bila odvažna i kreativna. Činjenica je da je Sinjska krajina dala mnogobrojnija duhovna zvanja nego mnogi drugi hrvatski krajevi. Jednom je fra Špiro Marasović pisao o čudu Otoka kod Sinja, koji je Crkvi darovao mnoga svećenička i redovnička zvanja. Danas svećenika i časnih sestara iz ovoga kraja ima na svim stranama svijeta, koji sa slikom Gospe Sinjske prate Hrvate po svim krajevima svijeta, ali i na brojnim misijama gdje Crkva tek sije sjeme Radosne vijesti. Svatko tko se nađe u hrvatskim obiteljima u SAD-u, pa i u drugoj i trećoj generaciji, naći će sliku Majke Božje, a najčešće je to upravo slika Gospe Sinjske.

U mnogim Gospinim svetištima vjernici žele iskazati svoju zahvalnost ili molitvu Majci Isusovoj za pomoć u svakodnevnim, kadkada nepremostivim životnim teškoćama. Tako u Međugorju vidimo na Marijinim rukama mnoge krunice, u Mariji Bistrici imamo brojne ploče s tekstom zahvale Gospi na iskazanoj pomoći i blagoslovu. U Sinju nema ni zahvalnih ploča, ni krunica. Tu je dar srca iskazan često srcima od zlata s filigranskim ukrasima; tu je samo darovani nakit oko Gospina lica.

Kako biblijski šarmantno! I bez studiranja teologije, i bez pročitanih starozavjetnih knjiga, hrvatska žena ovdje pokazuje svoj identitet duboko biblijski utemeljen. Pročitamo li „Kraljevsku svadbenu pjesmu“ lako možemo zamisliti zaručnicu u prvom redu – Mariju, Josipovu zaručnicu i Isusovu Majku, a onda – hrvatsku ženu Cetinske krajine. Ona se u Mariji prepoznala i u Njoj našla svu svoju ljepotu, i u toj je ljepoti prepoznala kako najljepše pokazati svoju odanost i ljubav prema Isusovoj Majci. Svojim darovanim nakitom pokazala je odanost Gospi, ali se i prepoznala u Marijinoj ženstvenosti i ljepoti.

„Sva lijepa korača kći kraljeva
u haljinama zlatom vezenim.
U haljini od veza šarena kralju je dovode,
Pratnja su joj djevice, druge njezine.
S veseljem ih vodi i s klicanjem,
U kraljeve dvore ulaze.“

Ljepota, muževnost, viteštvo Sinjske Alke, „muška“ strana medalje čašćenja i štovanja Gospe Crkva Čudotvorne Gospe SinjskeSinjske danas je dio svjetske kulturne baštine. Sinjska Alka je također prepuna biblijskog šarma. Muževi, sinovi, nećaci, braća, unuci, svoju ljubav i zahvalnost Gospi pokazuju već tri stoljeća Sinjskom Alkom, viteškom igrom. Kao dragocjenost paze da svaki detalj narodne nošnje u koju je alkar odjeven bude isti kao one čudesne 1715. godine. O toj odjeći također skrbe njihove supruge, majke, neviste, kćeri… I u toj se odjeći vidi raskoš kreativnog talenta sinjske žene i njenu privrženost obitelji – suprugu, sinu, unuku, nećaku… Vjerujem da je upravo ona brižno i s ljubavlju tkala, prišivala ukrase i dugmad, čuvala i sačuvala ljepotu opreme u kojoj se njen muž, brat, stric, otac – nadmetao u viteškoj vještini, kojom se odavala čast i zahvala Gospi za pobjedu nad Turcima. Velika Gospa i Sinj su neraskidivi simbol hrvatskog identiteta, kojim možemo i trebamo obogatiti svijet, kako kulture, povijesti, tako još više – kršćanske vjere i povezanosti Marije sa sudbinom Njoj odanog naroda!

Pa kao što je mladenka u „Kraljevskoj svadbenoj pjesmi“ toliko lijepa da se sam kralj zagledao u nju, i sinjski alkar, postaje prepoznatljiv u istoj pjesmi, koja je najljepša slika ljubavi Boga i Crkve, Njegove zaručnice:

„Lijep si, najljepši od ljudskih sinova,
Po usnama ti se milina prosula,
Stoga te Bog blagoslovio dovijeka.
Pripaši mač uz bedra junače,
Ogrni se sjajem i veličanstvom!
Zajaši i kreni za istinu, za blagost i pravdu,
Desnica ti tvoja gađa čudesno.“

Tako lijepo biblijski i tako prepoznatljivo – sinjski i hrvatski!

Napisala Ana Penić | Obitelj malih Marija

loading...
Osmrtnice ba

Medjugorje-info.com uses cookies to improve functionality of website and to adjust advertising system.