Medijski rat i namjerno unošenje nemira

Potaknut zbivanjima oko izbjeglica teško je ne suočiti se s vlastitim strahovima, predrasudama ili čak usudio bih se reći čvrstoćom vjere.

Kad čitava Europa, svijet, razmišlja na glas o muci tisuća ljudi koji bježe pred ratovima, neimaštinom, traženjem slobode, teško je ne postaviti i sebi to pitanje. U današnje vrijeme rat se više ne dobiva s oružjem, već putem medija. To je rat 21. stoljeća od kojeg ne možemo pobjeći poput ljudi koji traže spas daleko od svojih kuća.

Na nama je da prosudimo, koliko mediji radi svoje čitanosti, profita ili nečijeg osobnog, možda čak i državnog interesa na razini svijeta potiču na rasnu, socijalnu, vjersku i ostalu netrpeljivost. Uvijek se u tu igru može uvući „male pijune" (čitaj ISIL, koji rade zločine u ime samo njima znanog „boga", za terorističko zločinačku državu) kojih se možete kasnije „riješiti" kad posluže svrsi. Na žalost ne manjka huškačke klime niti u Hrvatskoj, ali Bogu hvala rekao bih to ostaje na izoliranim slučajima ili manjoj skupini istomišljenika. Uvijek je potrebno biti na oprezu. Kako tvrdim da je ovo jedan veliki medijski rat, također sam siguran kako se među izbjeglicama stvarno nalaze i ljudi koji su potencijalni teroristi. Smatram ukoliko je u interesu viših instanci, kako ih se vrlo lako može locirati i izdvojiti iz mase. SAD i ostale države s uređenim obavještajnim službama imaju sve potrebne informacije i ukoliko im je u interesu vrlo brzo mogu to riješiti. Što se tiče dijeljenja samog sadržaja gdje ISIL devastira sakralne objekte, vrijedne spomenike, krvoločne snimke, smatram kako ih nitko ne bi trebao dijeliti putem društvenih mreža jer to upravo i jest njihov cilj. Njihov cilj je sijati teror i pokazati svijetu kako su moćni, a upravo svaki čovjek koji podjeli njihov sadržaj ujedno je i njihov neizravni suradnik.

Ukoliko i dođu izbjeglice na naše prostore, ne vjerujem da će se zadržati jer idu prema „obećanim zemljama" u Europi, gdje se nadaju kako će započet novi život. Međutim, ukoliko ostanu, zapravo to vidim kao dio apostolata u kojem možemo navijestiti Put, Istinu i Život (Iv 14,6) onima koji nisu kršćani. Možda je došlo vrijeme kad se ne mora putovati u daleke misije, možda je došlo vrijeme kad ćemo svi zajedno izići iz svoje komfornosti i naviještati Isusa Krista pod cijenu mučeništva. Sigurno je da će bit teško, ali kršćanstvo nije za mlake. Na Drugome vatikanskom koncilu Crkva je samu sebe opisala i svoje sveopće poslanje u službi svijeta i čovječanstva. „Crkva u Kristu je na neki način sakrament, odnosno znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda." Crkva se više ne usredotočuje na vlastite probleme, moć, utjecaj, interese i prava, nego joj je ponajprije stalo do dobrobiti svih ljudi, želi služiti čovječanstvu u njegovoj potrazi za pravdom, slobodom i jedinstvom. Društvena i politička sfera života postaje odgovornost Crkve.

Papa Franjo je u Angelusu (nedjelja, 29. 12. 2013). govorio o drami imigranata i izbjeglica, koje su prisiljene na život u egzilu, baš poput Svete obitelji, koja je morala pobjeći u Egipat. Podsjetio je kako su Josip, Marija i Isus iskusili dramatičnu sudbinu izbjeglica te strah i oskudicu. Izrazio je žaljenje što se mnoge obitelji danas s tim mogu poistovjetiti.

Za kraj bih rekao da je ovo samo iskreno promišljanje jednog „dječaka" koji je odrastao u Dubravi iz Zagreba , koji se suočio s multikulturalnošću od malih nogu. Za vrijeme rata su nam dolazile izbjeglice iz Bosne i drugih krajeva pogođenih ratom i živjeli smo skladno. U osnovnu školu sam išao s Romima, Muslimanima, Srbima, Albancima, Janjevcima i danas gledam u te ljude zahvalno što su mi uz Božju pomoć usadili ljubav i razbili predrasude o nepoznatom. Zašto Dubravu zovu olimpijsko selo? Zato jer svi hodaju okolo u trenirkama i pričaju drugim jezikom!

 

Tagged under