Peta zapovijed glasi...

Prije par godina novine su prenijele vijest o tome kako se u Švedskoj potpuno legalno može pobaciti dijete koje nije onog spola koji roditelji priželjkuju, budući da je pobačaj legalan iz bilo kojeg razloga sve do 18. tjedna trudnoće.

Zašto onda roditelji koji očekuju dijete ne bi imali »pravo« odlučiti, ako im se spol ne sviđa, ubiti život koji je u nastanku? Dakle, proces eliminacije onoga tko je zbog nečega nepoželjan pa makar i samo zato što je - djevojčica.

Oni koji su učili vjeronauk znaju da peta zapovijed osim ubojstva obuhvaća i one čine koji ugrožavaju ljudski život, pa makar neizravno. Možda će zvučati okrutna usporedba, ali koliko jedan vjernik u svakodnevnom životu također »eliminira« ljudi koji mu se zbog nečega ne sviđaju? Jedan liječnik koji razgovarajući s pacijentom nije spreman pogledati ga u lice dok mu ovaj sjedi u ordinaciji, nego radije lista po papirima i povijesti bolesti pa ovaj izlazi iz ordinacije na rubu plača. Ili profesor koji nema strpljenja za slabijeg učenika. Ili službenik za šalterom koji ne objasni odmah čovjeku da mu treba deset dokumenata odjednom nego ga svaki put šalje iznova jedan po jedan. Ili svećenik koji nema vremena za svoje župljane zbog nekih »važnijih« razloga. Ili roditelj čije se maloljetno dijete nalazi subotom oko ponoći u gradu. Ili čovjek koji je svjestan štetnosti alkohola ili duhanskih proizvoda, a i dalje svjesno ugrožava ne samo svoje zdravlje nego i zdravlje ljudi oko sebe. Ili jednostavno, za eliminaciju nekoga dovoljno je ponekad samo izustiti nešto ružno.

A možda bi bilo drukčije kad bi se vjernici okrenuli pozitivnom gledanju na zapovijed: Poštuj tuđi (i svoj) život! Pa iz toga onda povlači pozitivne čine za djelovanje: darovati svakome što mu pripada - u liječničkoj ordinaciji dostojanstvo, za šalterom informaciju, u školi razumijevanje, u Crkvi utjehu, u domu sigurnost, na ulici poštovanje. I nakraju: zatvoriti usta kad se želi nešto ružno reći, a dignuti svoj glas za prava onih koji to još ne mogu za sebe.