Svjetlo preobraženja

Blagdan Preobraženja Gospodinova kojeg danas Crkva slavi, jedan je od manje poznatih, duhovno osviještenih u širem puku, ali je i jedan od najmističnijih i najznakovitijih blagdana koji pokazuje Isusovo bogosinstvo i navješćuje slavu uskrsnuća.

Riječ je o neobičnom događaju kojeg opisuju sinoptici Matej, Marko i Luka, i sva trojica se slažu u svojim izvješćima o Isusu koji se u pratnji Petra, Jakova i Ivana uspeo na visoku goru i sav preobrazio u svjetlo dok je razgovarao s Mojsijem i Ilijom koji su se ukazali. Predaja taj mistični događaj locira na goru Tabor.

„I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost." (Mt17,2) „I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti." (Mk9,3) „I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista." (Lk9,29) Oblak se nadvio nad goru, a glas iz njega im je rekao: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!" Kristova božanska osoba, Kristovo mesijanstvo otvoreno se u svojoj slavi očitovalo pred zapanjenim i preplašenim apostolima. Petar je bio toliko zbunjen da je Isusu rekao kako bi bilo najbolje da tu ostanu i načine sjenice.

Nije mi namjera ovdje teologizirati o Isusovu preobraženju na gori Tabor. O tomu, valjda, teolozi mogu puno više reći. Ne želim ovaj događaj smještati ni u kakav sustav. Kao i svi mistični događaji, on je riječima do kraja neizreciv. Otvoren je dubokoj meditaciji. Želim samo ukazati na njegov značaj i dubinu, na njegovu potresnost. Zapravo, toliko me zapanjuje svojom snagom da se bojim bilo što reći i tumačiti. Riječ je o teofaniji koja izmiče ljudskoj logici. Nebo se otvorilo u jednom času i izreklo svoj pravorijek: to je On, Sin Božji, slijedite ga, slušajte ga.

Što nakon toga kao kršćani još možemo reći, ako uistinu vjerujemo? Imamo li alternative ako vjerujemo Kristu? Što možemo nad tim izmudrovati? Da je to legenda, parabola, alegorija? Ovdje se radi o opisu viđenoga. Isusovo lice i haljine nisu bile okupane nekom svjetlošću – pokazale su se kao sama svjetlost. Isus kao Svjetlo Svijeta. I Bogočovjek koji nam daje predokus uskrsnuća, proslavljenog tijela, onoga što ćemo svi biti u Božjem Kraljevstvu – preobraženi u Božjem svjetlu. Petar i apostoli bi najradije odmah tu ostali i boravili s Isusom, Mojsijem i Ilijom. Ali još nije vrijeme za to. Treba se vratiti dolje, u podnožje brda. Misija još nije završena. Preobražaj traje tu na zemlji, ovdje smo pozvani raditi na svom preobraženju – na promjeni svog života. Preobražaj se događa kao prisuće Boga, Svjetla, kao Njegova milost jer uskrsnuće je čista milost. Ali u zemaljskom smislu, trajno se moramo preobražavati kao ljudi. I težiti svjetlu koje je toliko snažno i neopisivo da zasljepljuje našu tamu.

Ima svakakvih preobraženja. I metamorfoza zla. Kafkijanskih. Ovdje je riječ o preobraženju u božanskom svjetlu koje rasvjetljuje čovjeka kao svjetiljka do dna njegove utrobe, kako kaže jedan psalam. Čovjek mora biti čist, očišćen, da bi zasjao poput Isusa, da bi našao svoju sjenicu u nebu, odnosno stan u kući Očevoj. Božjem svjetlu ništa ne može ostati skriveno. Bljesak jarkog svjetla zasljepljuje onoga koji je dugo bio u tami. Zašto je Pavao tri dana bio slijep kad ga je Isusova svjetlost oborila na tlo? Upravo zbog tog efekta. Treba vremena dok se oči priviknu na svjetlo, dok se vid povrati. Sve je svjetlo. Ljubav je svjetlo, milost je svjetlo. Bog je svjetlo. On je uzročnik, stvoritelj svake svjetlosti. Ako smo Njegovi, ako od Njega primamo svjetlo, onda sami svijetlimo, postajemo Njegove baklje koje osvjetljuju tminu.

Na današnji dan dogodilo se nešto strašno prije 70 godina, nešto što je potreslo svijet. Bačena je atomska bomba na Hirošimu. Paradoksalno, njezinu eksploziju prati bljesak nestvarnoga, jezovitoga svjetla. Jedan bljesak, udarni val i – sve je nestalo u trenu, zgrade, kuće i ljudi. Deseci tisuća života sprženi su u djeliću sekunde, nestali su s lica zemlje. Neki su spaljeni, a neki su raspršeni u atome. Mnogi su umrli od posljedica radijacije. Svjetlo ih je ubilo, ali svjetlo koje je čovjek stvorio, čudovišna gljiva koja se nadvila nad svijetom do naših dana. Ali da ne vjerujemo u Gospodinovo Preobraženje i uskrsnuće, bi li svijet imao utjehu i nadu – da su sve te žrtve preobražene u Božjem svjetlu, i da žive u nekim drugim dimenzijama?

Više kolumni čitajte OVDJE