Danas je svetkovina Velike Gospe. Kod nas je to crkveni i državni blagdan. To znači da je Velika Gospa ostala zapamćeni znak ne samo na putu Crkve, nego i na putu hrvatskog naroda.

Uoči Velike Gospe kreću ljudi na hodočašća u Gospina svetišta. Ljudi izlaze iz svojih kuća i ulaze u Božje kuće. Na sebe uzimaju odricanje, žeđ, glad i muku hodanja, neugodnosti noćenja, težinu i napor, uzimaju na sebe žegu dana kako bi zadobili bogatstvo duha, kako bi se približili Mariji iz Nazareta, majci Isusa Krista, kako bi je slijedili u svetosti i povjerenju Bogu, ali i dobili zdravlje za obitelj, brak, dijete, ili za nekog bolesnika, ili pak utjehu za svoju rasplakanu dušu. Na Veliku Gospu bezbrojni ljudski stanovi ostaju prazni, a Marijini i Božji puni. To je neka vrsta preseljenja iz ljudskog u božansko, prijelaz našeg hrvatskog naroda, njegovih vjerničkih, kršćanskih predstavnika iz nemoći ljudskog života u svemoć Božjega. To je, zapravo, izlazak iz beznađa i ulazak u nadu. To je spajanje neba i zemlje.

Naš narod pamti brojne ratne događaje i pobjede baš za blagdan Velike Gospe. Te su bitke bile dobivene zbog tog blagdana, ili bolje zbog one čiji je to blagdan. Ne možemo sumnjati u argumentiranost toga uvjerenja. Pamtimo našu neposrednu hrvatsku prošlost, u kojoj je baš utjecanje toj ženi iz Nazareta donijelo pobjedu nad premoćnim oružjem naših protivnika. Krunice o vratu naših branitelja, naše djece, mladih ljudi, te osobito krunice u rukama i na usnama majki, žena, djece i hodočasnika nadvladale su užasno oružje agresora, smutile ga i onemogućile njegove ratne planove i strategiju, odvele ga u nerazumne poteze, tako da je nenaoružani puk naoružan samo duhovnom silom mogao pobijediti naoružanu armiju. Bili smo duhovno svemoćni, a materijalno nemoćni. Neprijatelj je pak, čini se, bio materijalno svemoćan, ali duhovno nemoćan. Tako smo uvidjeli da duh može pobijediti ne samo duhovno, nego i materijalno zlo. Stoga je pravo i pravedno da je Velika Gospa proglašena ne samo crkvenim, nego i državnim blagdanom.

Znak Isusova uskrsnuća jest prazan grob u Jeruzalemu. Znak Marijina uznesenja na nebo je također prazan grob u Efezu. Znamo gdje je Petrov grob i grobovi svetaca. No, oni nisu prazni. Istina, za mnoge svece, pustinjake, apostole i učenike Isusove ne znamo gdje im je grob. To ne znači da su uskrsli. Za Isusa i Mariju znamo gdje su im grobovi, ali su oni prazni. Isusa su vidjeli učenici, i ta ukazanja su potvrdila činjenicu praznoga groba. Zato se Isusova biografija nastavlja i poslije njegove smrti. I Marija se ukazuje tijekom povijesti Crkve. Tako njezina ukazanja u svijetu potvrđuju činjenicu njezina prazna groba u Efezu. Ona je već uskrsnula i nalazi se u svome proslavljenom tijelu kao i Isus, dok svi drugi vjernici čekaju uskrsnuće tijela. U povijesti Crkve ne ukazuju se Bog Otac, niti Duh Sveti. No, Isus se ukazao učenicima nakon uskrsnuća, svetom Pavlu nakon uzašašća i mnogim svecima u povijesti Crkve. Zanimljivo je, također, da se ne ukazuju apostoli i sveci, ali se ukazuje Marija. Te dvije zanimljivosti nas upućuju na uvjerljivije prianjanje uz vjeru Crkve da su Isus i Marija uskrsnuli, te su kao potpuni ljudi u nebu, Isus kao bogočovjek, a Marija kao potpun čovjek naše povijesti.

Marija ima osobito mjesto u srcu hrvatskoga puka i vjernika. U kontroverznim ukazanjima u Međugorju Marija se posvuda spominje, ali uz nju čitav svijet spominje hrvatsko ime i hrvatske riječi. Preko nje i po njoj naš narod postaje čuven. Mariji su se tijekom hrvatske povijesti podizale crkve i nju se nazivalo početkom boljega svijeta, vjernom odvjetnicom hrvatskog naroda, ili Kraljicom Hrvata. Marija se toliko približila hrvatskom puku i duši našeg čovjeka da je nekako smatramo svojom. Kraj nje učimo kritički prihvaćati Božju riječ, da bi se i o nama moglo reći: Blago vama što ste povjerovali. Od nje učimo za svaku Božju riječ reći: Neka mi bude po tvojoj riječi. Kraj nje učimo da je najveća čovjekova slava biti na službu Bogu, odnosno biti prijatelj s Bogom. Uz Mariju, skromnu i nepoznatu ženu iz Nazareta, naš puk, relativno mali narod usred velikih nacija, spoznaje da se velik i pobjednički ne postaje ljudskom, nego Božjom snagom. Štujući Mariju doživljavamo kako nam je Bog bliz. Kraj nje, koja je samo čovjek, ne bojimo se smrti i vjerujemo da nam je domovina na nebesima. Uz nju smo sigurni da će i svi naši bolesnici, pa i moralno bolesni, ozdraviti i doći tamo kamo čeznemo svi stići.

Velika Gospa je nekako posebno naš hrvatski blagdan. To je dan našeg ponosa i naše pobjede. Na taj dan je 1991. godine naš kardinal Franjo Kuharić proglasio čitavom hrvatskom narodu da ne mrzi i da se ne osvećuje, jer ćemo samo tako pobijediti. Na Veliku Gospu je tako izišao duhovni proglas pobjede nad zlom. Kraj Marije moguće je da se promijene neprijatelji, da se obrate svi koji mrze i čine agresiju, da svi u suživotu stvaramo duhovne i materijalne uvjete blagostanja i tako otvaramo vrata koja vode tamo gdje je Marija.

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Padre Pio i Marija Pomoćnica kršćana ujedinili se i spasili dijete od smrti
23. September 2019.
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.
More information Ok