Ova 38. Obljetnica Gospinih ukazanja u Međugorju doista je bila puna milosti.

Osjetili su je i župljani i mnogobrojni hodočasnici koji su se poput rijeke slijevali prema župnoj crkvi sv. Jakova. Bila je to baš živa rijeka, živih ljudi – nekako i simbolična slika za Međugorje koje je svih ovih godina poput žive, duhovne rijeke koja natapa i obnavlja uglavnom ustajale lokve duhovnosti Evrope i svijeta. Ljepota ove Obljetnice je ta da su i na uočnicu i tokom cijeloga dana Obljetnice u Međugorje stizali mnogobojni domaći ljudi iz okolnih krajeva BiH i Hrvatske. Baš puno domaćeg življa i prekrasne mladeži koja je pokazala kako se ne boji žrtve (puno ih je pješice stiglo tokom noći) i kako se ne stidi svoje vjere.

UOČNICA
Na uočnicu godišnjice ukazanja Kraljice Mira u Međugorju – na blagdan svetog Ivana Krstitelja (24. lipnja) središnju večernju svetu misu, pred više tisuća vjernika, predslavio je fra Ljubo Kurtović uz koncelebraciju 196 svećenika. U svojoj propovijedi fra Ljubo je rekao: „Iako sutra slavimo obljetnicu Gospinih ukazanja, upravo na današnji dan u popodnevnim satima prije 38 godina, kako svjedoče vidioci, ustrajno i nepokolebljivo, kroz sve ove godine ukazala se Gospa s djetetom Isusom u naručju na Podbrdu. I taj prvi dan ukazanja kada Gospa ništa nije govorila djeci znakovit je. Dan svetog Ivana, a znamo da je sveti Ivan preteča, onaj koji je pripravio put Gospodinu, onaj koji je pokazao na Isusa kao Jaganjca Božjeg, koji oduzima grijehe, terete, tjeskobe i krivnje naše. I Gospa je ovdje, kroz sve ove godine, poput Ivana Krstitelja, kroz tolike godine pokazala putove milosti, pripravila put do Isusa i dovela do Isusa. U tom prvom danu ukazanja je i bit, i smisao, i sadržaj Međugorja svih ovih godina i Gospine prisutnosti. Ništa važnije, ništa dragocjenije, ništa potrebnije nemamo od onoga što nam Majka daruje, a daruje nam Boga i vodi nas k Bogu. To je nebrojeno mnoštvo posvjedočilo kroz sve ove godine promijenjenim obraćenim životom, duhovnim probuđenjem iz duhovne smrti, kazao je u svojoj propovijedi fra Ljubo Kurtović dodavši kako je ''nemoguće prebrojiti sve one duše i srca koji su bili dotaknuti blizinom neba i milosti''.
-Međugorje je ostalo i donosi dobar plod, unatoč svim iskrivljenim pričama. Međugorje, tj. Gospa je ovdje živa i prisutna, i ustraje i dalje u svojim pozivima sa snažnom željom da se dogodi obraćenje i promjena na svakom srcu. To obraćenje i promjena potrebni su nam svaki dan. Mi znamo da se lako oduševiti na početku, ali biti oduševljen kroz sve ove godine i 38 godina nemoguće je ljudskom snagom i silom. Nikad Gospa nije rekla dođite u Međugorje da bi mene vidjeli. Ona nam govori puno zahtjevnije i potrebnije što nam je činiti, a do vjere dolazi se najprije slušanjem riječi i otvaranjem srca živoj prisutnosti samoga Gospodina. I Crkva je nakon svih ovih godina prepoznala dobre plodove koji se događaju, koji niču ovdje u Međugorju, kazao je fra Ljubo Kurtović, naglašavajući evanđeoski kriterij ''po njihovim plodovima ćete ih prepoznati''
-Stablo se prepoznaje po plodu. Mi ne vidimo korijene stablu, ali vidimo plodove koji su na stablu, a znamo da plodovi ne vise u zraku. Oni su vezani uz stablo koje ima svoje korijene. Isto tako je i ovdje. I plodovi ovdje imaju svoje korijene, svoj izvor, svoj početak prije 38 godina, a ovdje su plodovi molitva, post, obraćenje, sudjelovanje srcem na svetoj misi, klanjanje Isusu, hranjenje Božjom riječju, ispovijed, pomirenje s Bogom, s bližnjima i sa sobom, kazao je fra Ljubo Kurtović i naglasio kako su ti plodovi ovdje još snažnije oživljeni Gospinom prisutnošću.

OBLJETNICA
Ni velika vrućina nije spriječila župljane Međugorja da zajedno s hodočasnicima sa svih strana svijeta u molitvenom ozračju proslave ovaj posebni dan – 38. godišnjicu Gospinih ukazanja. Osim crkve sv. Jakova mnoštvo hodočasnika je tokom noći i od samih jutarnjih sati pohodilo međugorska brda, brdo Ukazanja i Križevac. Ispovjedaonice su bile pune svih ovih dana, a upravo na godišnjicu ukazanja mnoštvo svećenika na desecima jezika ispovijedalo je cijeli dan tisuće pristiglih hodočasnika.

Na ovaj posebni dan u Međugorju su, uz hodočasnike iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske bili hodočasnici iz još 27 zemalja, i to iz Njemačke, Austrije, Engleske, SAD, Irske, Italije, Slovenije, Ukrajine, Francuske, Poljske, Češke, Švicarske, Švedske, Koreje, Kine, Belgije, Mađarske, Slovačke, Taivana, Portorika, Moldavije, Španjolske, Šri Lanke, Brazila, Meksika, Novog Zelanda i Martinika. Tijekom dana slavljeno je 16 svetih misa, svete mise na hrvatskom jeziku slavljene su u župnoj crkvi u 6, 7, 8, 9, 11 sati, a središnju svečanu svetu misu u 19 sati na kojoj je prisustvovalo više desetaka tisuća vjernika predslavio je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije dr. fra Miljenko Šteko uz koncelebraciju 276 svećenika.
Cijeli misni ugođaj koji je započeo sa procesijom Gospina kipa, pa prekrasno pjevanje župnog zbora i orkestra, doprinio je dodatnoj milosnoj atmosferi cijele večeri. Mnogima su se suze same slijevale niz lice. Disao se jedan poseban MIR!

Fra Miljenko Šteko je u svojoj homiliji kazao kako ''Marija i nas upućuje na snagu Duha Svetoga, a ne na naše sile. Upućuje nas otvoriti se Božjoj milosti, potpuno joj se predati i dopustiti da se milost očituje u nama'', a potom se osvrnuo i na ''ovu rijeku milosti Međugorja koja je s Gospom potekla prije trideset osam godina''.

-Na svjedoke, onodobnu djecu, ustao se čitav komunistički aparat ne bi li ih ušutio. Ustao je i na sve ljude koji su gledali „očima vjere“ te bosonogi krenuli iz okolnih mjesta i čitave Hercegovine prema Međugorju pod snažnim dojmom događaja koji su ih osvajali. Komunistički sustav ustao je posebno snažno na svećenike koji su došli pomoći onodobnomu župniku u ovom selu i sve te ljude ispovjediti. Ali uzalud je ustao. Nikakva sila nije mogla spriječiti čovjeka na putu k njegovoj Majci.

Ni postavljene milicijske straže, niti legitimiranje i zapisivanje imena u bilježnice, otkazi na radnim mjestima, prijetnje po školama i fakultetima. Ni javne ni tajne službe. Ni zastrašujuće osude franjevaca na duge godine zatvora, niti njihovo izdržavanje po kazamatima Mostara, Zenice i Foče. Ništa.

I evo nas trideset i osam godina poslije. Što se to dogodilo u Međugorju?! Što se to dogodilo u Hercegovini?! Što se dogodilo u zemlji koja vjeruje, voli Blaženu Djevicu Mariju, koja je životom svojih obitelji rodila i dala tolika duhovna zvanja?!, zapitao se fra Miljenko i naglasio kako je ovaj kraj i narod bio zbunjen u događajima koji su nadilazili njihovu životnu povijest, možda i do danas.

-Ali oči vjere nisu se sklapale. Nastavio je naš narod hodočastiti u vjeri i radosti, iz svoje duhovne potrebe, a s njim ljudi iz čitava svijeta. U kolonama su nezaustavljivo krenuli put Međugorja, put kamenita brda Crnice. Dubli su i usjajili svaki kamen na toj stazi. I ne samo tamo, nego do na vrh brda Križevca, do zavjetnoga križa međugorske župne zajednice.

Toliki su se zorama i sutonima pitali: „Bože, što ovo sve znači?!“ A slutnju odgovora davali su im hodočasnici iz čitava svijeta, kao moćni glasovi vjere u tolikim kolonama mladosti, ljudi srednjih godina, a s njima djeca, starci i starice, zdravi i bolesni. Svi su samo hrlili. I prvo što su u Međugorju tražili bio je svećenik, kako bi se ispovjedili. I tako su potekle rijeke milosti, osobito u bogoslužju ove međugorske crkve, kazao je fra Miljenko Šteko dodajući kako su se svi koji su jednom došli, vratili opet, i opet, i opet jer vele: „U Međugorju smo našli mir!“

Fra Miljenko Šteko na večernjoj svetoj misi na 38. godišnjicu Gospinih ukazanja u Međugorju osvrnuo se i na plodove Međugorja u protekla gotovo četiri desetljeća.
-O Bože moj, tko bi izmjerio sve ove redove pred ispovjedaonicama ovdje?! U koji bi se mijeh mogle skupiti sve suze Međugorja koje smo prolili ovdje?! Gdje bi stali, u koju knjigu, svi životni obrati koji su se dogodili u Međugorju?! Tko bi ispjevao sve pjesme koje su ovdje rođene ili dobile nadahnuće?! Tko bi mogao na jedno mjesto skupiti sva izmirenja, sve ispravljene krive putove? Koje bi to mnoštvo bilo kada bismo na jedno mjesto skupili sve pomirene bračne drugove i obitelji, sve zavađene nekoć ljude, a onda izmirene?! Tko bi sabrao sve latice procvalih duhovnih zvanja ovdje!? I sve ostalo što je ovdje dobro započelo ili ovdje dobrim dovršeno, kazao ej fra Miljenko šteko koji je pojasnio i kako nas je ''ovdje dotaknuo mir – žudnja od početka čovječanstva''.

Na kraju svoje homilije fra Miljenko Šteko kazao je kako je i ''nama, u našem životu, potrebno čudo''.
-Čudo duhovne obnove. Obraćenja. Ponovno uhvatiti korak u hodu s uskrslim Kristom kako bismo ga prepoznali u lomljenju kruha. U Euharistiji. Kako bismo iznova živjeli s Kristom, hranjeni njegovim tijelom i krvlju.
Međugorje nas je, tijekom svih ovih godina, vraćalo izvornoj kršćanskoj pobožnosti i praksi, ponovo nas učilo moliti i postiti. Srcem slaviti svetu Misu. Učili su nas ovdje toliki obraćenici i svjedoci vjere. Čije su usne šaptale molitvu, čije su ruke neumorno prebirale zrnca krunice, zaključio je fra Miljenko Šteko.

Molitva, klanjanje i prebiranje zrnaca krunice, nastavilo se do 7 sati ujutro kako je inače običaj u župi svakog 25. dana u mjesecu.

Doista su ovo bili milosni dani, i svakome se na neki način teško vratiti u normalu, ali baš tamo čekaju nas nova Gospina ohrabrenja i poticaji da možemo biti „njezine ispružene ruke i da mognemo ponosno hoditi s Bogom!“


Osmrtnice ba

Medjugorje-info.com uses cookies to improve functionality of website and to adjust advertising system.