Kad tu i tamo melankolično razmišljam o mjestima u kojima se osjećam najsretnije i nekako drugačije i bolje, osim rodnog sela moje bosanske rahat-lokum-matere, naše podrumske samostanske kapelice i još jednog posebnog mjesta kojega neću odati niti sv. Inkviziciji na mukama, na srce mi prvo pada, svima nam poznato, Međugorje.
Kada se moj otac vratio iz Međugorje, bio je drugi čovjek. Otada je svakodnevno odlazio na svetu misu i molio krunicu. Redovito je postio i išao na svetu ispovijed.
Mjesec Studeni intenzivnije mi u misli i osjećaje nametne lik pokojnog fra Slavka Barbarića. Ovi dani kao da su posebno obilježeni njegovom prisutnošću, a on sam kao da nam želi ponovno progovoriti. Njegova ljubav prema čovjeku učinila je da se požrtvovno darivao hodočasnicima u Međugorju i da je podigao Majčino selo. Svojim zagovorom s neba i danas želi pomoći da se ne ugasi ova Gospina škola u kojoj je nesebično „predavao“ predmete života i ljubavi. Ono što me zapanjuje u odnosu prema fra Slavku je to koliko je taj čovjek ostavio „traga“ u životima ljudi koje susreo u svom životu. Najviše mi to bude vidljivo u svjedočanstvima učesnika Mladifesta, kad se pokaže koliko je jedna fra Slavkova riječ, savjet ili poticaj nekome preokrenula život i potaknula ga da sam stvara velika djela za Kraljevstvo Božje.
Početkom listopada u Međugorju je boravila grupa od pedeset hodočasnika iz Vojvodine. Njihov duhovnik bio je vlč. IŠTVAN PALATINUŠ, župnik iz Subotice. Iza sebe ima već 32 godine svećeničke službe i oko tridesetak hodočašćenja u Međugorje. „Počeo sam u Međugorje dolaziti osamdesetih godina, još sam bio bogoslov. Zaredili su me 1989. godine, a prvu, veliku grupu mladih doveo sam 1990. I tada je bilo prelijepo.“ – prisjetio se s nostalgijom vlč. Ištvan. O tome što njemu i njegovim hodočasnicima znači Međugorje, pročitajte u nastavku.
Na adresu portala Medjugorje-info.com pristiglo je još jedno svjedočanstvo o Gospinoj blizini i majčinskoj ulozi koju ima prema svakom pojedinom čovjeku koji joj se utječe.
