"Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ!"

Razmišljajmo danas o riječima koje Isus upravlja svojim učenicima prije nego će otići k Ocu, a to su ove riječi: "Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ,i pa će ga i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kog njega se nastanit!" Te se riječi tiču i nas, današnjih Isusovih učenika.

Cilj je našega vjerničkog života obdržavati Božju riječ, životom je izvršavati te tako s ljubavlju spemiti mjesto za boravak Gospodnji u njemu. Stanovati s Bogom i biti s Njime ispunjenje je i najveća radost koju čovjek vjernik može postići. To stanovanje uvijek je prisutnost cijeloga Presvetoga Trojstva jer nam Isus obećava ne samo blizinu svoju i svoga Oca nego nam daje i obećanje blizine Duha Svetoga. Prisutnost Boga u našem životu povezana je s darom Duha
Svetoga.

Raspoložimo svoje srce, odbacimo grijeh, da možemo s duhovnom korišću poslušati Gospodina.

Vjernost na koju Isus poziva svoje učenike jest vjernost aktivna i kreativna: to je trajna usmjerenost na njegovu riječ, da je čujemo razumijemo, usvojimo i utjelovimo u svakom svom stavu. Želimo li da Gospodin prebiva među nama, važno je da razmislimo o vjernosti.

Što je vjernost? - Biti vjeran znači poštovati točke određenog ugovora ili saveza kojega je čovjek slobodno sklopio. Između nas i Boga sklopljen je sveti ugovor posredstvom Isusa Krista: iz ljubavi Bog nas je učinio svojom djecom, sa zadaćom da se kao takvi ponašamo i da se iz ljubavi podložimo njegovoj svetoj volji.

Vjernost se može zadržati samo na vanjskom obdržavanju zakona i zapovijedi, obreda i tradicije, no to je ona vjernost koja zapravo nije vjernost, koju Isus osuđuje. Prava vjernost iziskuje da čovjek svoj život suobliči onom načinu života na koji nas poziva Isus Krist. Samo tako moći ćemo izbjeći prijekor koji Bog upućuje izraelskom narodu: "Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene!"

Vjernost shvaćena na pravi način, pomaže nam da živimo kao pravi sinovi Božji, po primjeru Krista u kome je utjelovljena sva punina ljubavi. Takva vjernost omogućuje da sazriju svi plodovi ljubavi: sebedarje, požrtvovnost, borba za pravednost, bratstvo i mir; želja da se navijesti Evanđelje, radost u sebi i radost za druge, također usred poteškoća i kušnji.
Takva vjernost omogućuje kršćaninu, da, prema starom izričaju, bude "drugi Krist".

Često smatramo kako dar Duha Svetoga imaju oni koji su jaki u vjeri vel iki sveci i junaci naše vjere. To je istina. Međutim, Isus Krist nije došao zdravima nego bolesnima, nije došao pravednima nego grješnima. Zbog toga i mi moramo propitati naše stavove i naša razmišljanja o Božjoj prisutnosti u našem životu i o darovima Duha Svetoga koji su nam darovni. I mi smo pozvani pobrinuti se i razvijati darove Duha Svetoga jer što bi onima koji sve znaju i koji sve razumiju bio potreban učitelj?

Što će Savjetnik onima koji savjeta ne trebaju i kojima je put života sasvim jasan? Što bi u životu onoga koji se zna zauzeti za sebe bio potreban Branitelj? Čemu bi služio Duh Sveti koji podsjeća na sve što je Krist učinio ukoliko netko posjeduje svo znanje o njemu?

Duh Sveti daje se onima kojima je potreban - slabima, a ne jakima, zaboravljivima a ne sveznajućima, sumnjičavima a ne sigurnima, bolesnima a ne zdravima. Duh Sveti daje se nama koji unatoč svojim slabostima želimo i hoćemo, trudimo se i nastojimo, u svakodnevnom životu provoditi riječi Kristove pomažući svojoj braći i sestrama.

Današnji ulomak evanđelja nadalje donosi i riječi koje svaki dan u svetoj Misi nakon molitve Gospodnje molimo. Riječi su to kojima nas Isus hrabri i potiče da se ne bojimo poteškoća života i nereda koje unosi Zlo u svijet. Neposredno pred pričest ponavljamo riječi današnjeg evanđelja: "mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem!". Tim se riječima pripremamo za blagovanje Tijela Kristova. Blagujemo i blagovanjem u svoja tijela unosimo živoga Boga. Postajemo ispunjeni Bogom, Ocem, Sinom i Duhom Svetim.

Vjernički život kršćanina u čijem životu Bog stanuje zahtjeva uporabu svih svojih snaga i svih svojih moći u službi evanđelju. Vjernički život zahtijeva uporabu glave, srca i ruku. Uporaba glave podrazumijeva poznavanje istina vjere i pronalaženje novih mogućnosti njihove primjene u svakodnevnom životu. Duh Sveti nam daje uvid u istine vjere i potiče nas na njihovo proučavanje kako bi na učinkovit način mogli primijeniti ono što o našoj vjeri znamo u našem svakodnevnom životu.

Uporaba srca u vjerničkom životu obuhvaća molitveni život i osjećaj pripadanja Božjoj obitelji i Bogu kao njegove djece, sinova i kćeri koji u zajedništvu Crkve, u Duhu Svetom, jedni drugima iskazuju vjerničku brigu i doživljavaju radost u vjeri. Uporaba ruku označava sve čine praktičnog življenja vjere, iskazivanje ljubavi prema bližnjima, sebi i Bogu. U djelovanju nas Duh Sveti nadahnjuje i daje nam hrabrost i nadu da su sva naša, pa i mala, dobra djela vrijedna i korisna u širenju kraljevstva Božjeg. Svo troje zajedno, i jedno s drugim, tvore prikladan stan za Božje prebivanje u nama i među nama.

Prvi kršćani su neprestano molili za hrabrost i odvažnost u vjeri. Svjesni svoje ljudske ranjivosti i krhkosti. Suvremena Crkva, mi - kršćani današnjeg vremena, premda smo izloženi grešnosti i čestom posramljivanju, ismijavanju i nerazumijevanju, u svijetu u kojem živimo, moramo biti svjesrvi kršćani su neprestano molili za hrabrost i odvažnost u vjeri. Svjesni svoje ljudske ranjivosti i krhkosti. Suvremena Crkva, mi - kršćani današnjeg vremena, premda smo izloženi grešnosti i čestom posramljivanju, ismijavanju i nera-zumijevanju, u svijetu u kojem živimo, moramo biti svjesni kako naša prisutnost u svijetu omogućava Duhu Svetome mjesto i dom u kojemu on prebiva. Mi smo mjesto odakle Duh Sveti djeluje i obnavlja današnji svijet. Svaki od nas, po Duhu Božjemu, postaje boravište, hram Božji odakle izvire mir i sigurnost. Po našemu životu se vidi kako u nevoljama, poteškoćama, grijesima i nedoumicama svijeta Duh Božji djeluje i liječi, brani, hrabri i zagovara ono malo dobra i ono malo dobrih ljudi koji mu daju mjesta u sebi.

Po Duhu Svetome, koji je u nama, mi postajemo dar svijetu i obnavljamo svijet iznutra. Ne djelujemo svojom snagom, jer naše su snage nedostatne. Djeluje Duh koji je u nama. On je dar Božji koji iznutra obnavlja nas i po nama obnavlja svijet.
Upotrijebimo zato svoje glave, poučeni u vjeri, upotrijebimo svoja srca, ohrabrena prisutnošću Božjom, upotrijebimo ruke čineći dobra djela i obnovimo svijet iznutra. Svako naše dobro djelo, svaka naša misao i dobar osjećaj bit će dar svijetu oko nas na njegovo i naše spasenje.

Vi ste me dakle više voljeli negoli moja majka

Neka ugledna visokoobrazovana žena, majka četvero djece, čiji je muž bio specijalist medicine, došla je na liječničko savjetovanje jer je bolovala od progresivne paralize, a trebala je uskoro roditi. Tražila je savjet i dobila ga.

Naime liječnik, osvjedočeni vjernik, rekao joj je: „Dijete ne smijete ubiti jer je to zločin. Vi ste bolesni, ali Vaše se dijete može roditi posve zdravo. Rodi li se bolesno, nosit ćeš njegov križ zajedno sa svojim. U svakom slučaju, molim Vas, nemojte ubiti svoje djete. Ako ga rodite, ja ću ga držati na krštenju i bit ću mu kum.“

Dijete se rodilo zdravo. A liječnik je ispunio svoje obećanje i sljedećih godina pohađao svoje kumče i njegovu majku pokazujući mnogo ljubavi i brige za njih.

Na dan svoga vjenčanja neka je djevojka došla liječniku. Od srca mu je zahvaljivala što je uopće živa i što taj dan sva sretna stupa u brak. Liječnik nije shvaćao o čemu je riječ jer djevojku nije poznavao. No ona mu je objasnila: „Kada me je moja majka pod srcem nosiIa, došla je k Vama da me odstranite. Međutim Vi niste pristali. OdbiIi ste je. Vi ste me dakle više voljeli negoli moja majka. Vama prema tome dugujem život pa Vam od srca zahvaljujem.“

S pravom bismo mogli reći da ju je majka začela, a liječnik rodio, jer da njega nije bilo, ova bi djevojka bila umorena i bačena na smetište. Evo što može učiniti pravi liječnik, istinski zaštitnik i čuvar ljudskog života.