Francuski pjesnik Jeann Richepin (+1926.) izdao je zbirku pjesama u kojoj se biranim riječima ruga Bogu, Isusu i njegovoj Majci.

Jedna pjesma nosi naslov Molitva bezbožnika. Evo, otprilike, što veli u toj pjesmi:

"Otišao sam u crkvu i klekao na studeni kamen, sklopio ruke i ovako molio: Bože, tebe nema! A kad bi ti bio, ja ne bih nikada svoga koljena savio pred tobom... Uostalom, ako jesi, pošalji strijelu s neba neka me ovdje na mjestu ubije...“
Onda je – veli – neko vrijeme čekao i ovako završio svoju molitvu:

„Ali ti ne šalješ svoje strijele, jer evo ja živ i zdrav ustajem s ovoga kamena i odlazim iz crkve. Dakle tebe nema!"

Što ste u svojim dušama i srcima osjetili dok ste slušali ovaj drski izazov. Sigurno ste usplamtjeli opravdanim gnjevom i ovako uzdahnuli: "Bože, Bože, zašto šutiš na ovakve drske izazove? Zar nemaš strijele da je pošalješ na ovog hulitelja i tako mu zauvijek začepiš pogana usta!"

Ali Gospodin šuti, šuti i ne šalje svoje strijele. On ipak drukčije misli, on drukčije postupa i radi negoli bismo mi to željeli i htjeli... Kad bi Bog tako slao svoje strijele, što bi bilo od ljudskoga roda. Brzo bi nas istrijebio s lica zemlje. Bog je sama ljubav i neizmjerna strpljivost.

Da je tako, pokazuje nam sam francuski pjesnik Richepin. Poslije je naime uvidio svoje zablude i obratio se. Stupio je u strogi red trapista da bi činio pokoru za svoje grijehe i zahvaljivao Ocu nebeskom na očinskoj ljubavi i strpljivosti koju je pokazao prema njemu. Ispovjedio je živu vjeru u Bogočovjeka Isusa Krista: „Hvala ti, Kriste, što si se za mene rodio, umro i uskrsnuo.“

Ne zaboravimo što je anđeo rekao pastirima: „Ne bojte se, jer vam, evo, navješćujem veliku radost koja će dopasti sav narod. Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj. On je Krist Gospodin!“

To je poruka Božića. Crkva, zajednica svih vjernih, radosno kliče: Navješćujem vam radosnu vijest. I vama koji ste tjeskobni i zabrinuti, tužni i smalaksali; i vama sumnjičavima i nepovjerljivima; i vama napetih živaca, i vama umornih ruku; i vama mladima često smućenih pogleda, uzdrhtalih srdaca u vrevi i oluji mladosti, svima vam javljam i jamčim radosnu vijest Bog je s nama, On je tu da od naše slabosti učini jakost, od klonulosti ustrajnost, od nemira mir, od nesreće sreću.

Jedne blažene noći rodio se u betlehemskoj štalici žarko očekivani, obećani Bogočovjek – Isus Krist.

Dogodilo se veliko čudo: doista jedno od najvećih čudesa otkada postoji Zemlja. Vječni Bog, vječna Božja Riječ, Božji Sin rodio se među nama, Bog je postao čovjekom u određenom vremenu.

Bog, koji je vječna i neizmjerna ljubav, pronašao je načina da postane našim bratom i da ne prestane biti Bog. Bog od vječnosti postao je čovjekom u vremenu. Uzeo je ljudsku narav, naše tijelo i našu krv. Koje li samo čudesne istine! Nismo je u stanju dokučiti!

To je velika tajna i veliko čudo Božje ljubavi.

Bog se toliko ponizio da je sišao na zemlju, u ovu suznu dolinu, među ljude kao maleno dijete. Iz iskustva znamo da svatko voli dijete i da ono voli svakoga. Time što je postao dijete Bog nam je htio pokazati i uvjeriti nas da nas sve neizmjerno voli, da mu je stalo do nas, da želi naše spasenje, tj. da budemo s njim vječno.

Bog nas je pohodio. Štoviše, postao je jedan od nas, naš brat. Tako ne samo što "zna" kako je teško biti čovjek nego je to i iskusio. Bog je to osjetio "na svojim leđima..."

To znači da Bogu ne trebamo nadugo i naširoko tumačiti kako nam je teško, kako je "mučno biti slab". On je to iskusio, On to može razumjeti jer je i sam bio „u našoj koži“.

To znači da se Bogu možemo povjeriti, izjadati, iskreno mu sve reći o svojim težnjama i mukama, sumnjama, o čežnjama i padovima, o ranama koje peku...

Ali Bogu ne možemo prigovarati da je bez razumijevanja kada od nas traži da budemo ljudi, tj. pošteni, pravedni i čestiti. To je i njega koštalo. No, on ne traži od nas ono što i sam životom nije pokazao, izveo, ostvario.

Zato, radujmo se i veselimo! Bog nas neizmjerno voli. Zahvalimo mu na ovome velikom daru oslobođenja i spasenja.

Krist se rodio za nas i radi nas. I "mi na Božić ne slavimo samo spomen na rođendan, nego stvarno rađanje, jer Krist se stvarno rađa u Božjoj noći u nama, u svim ljudima dobre volje. To je tajna samoga Boga. I mi smo svi pozvani da u ovoj svetoj noći (da na taj dan) slavimo i svoj rođendan, jer mi se te noći rađamo u nove ljude, ponovo nas Bog stvara iz ljubavi za ljubav. Naše spasenje rođeno je ove noći, naša povijest počela je ove noći – nova era".

U ozračju Kristova rođenja sve naše patnje, muke, nezgode, svakodnevne brige, poteškoće, zapravo sav naš život dobiva svoj puni smisao. Krist dolazi... Krist se rađa...

Jesmo li spremni i pripravni primiti ga? Svakog Božića, pa i ovoga, Krist se želi roditi u našem srcu, u našoj duši. Hoće li se zaista roditi? Jedno je sigurno: hoće ako mu to dopustimo. Dopuštamo da se rodi ako se odreknemo grijeha i svega onoga što mu smeta da k nama dođe...

Ako se Krist ne rodi u našem srcu, u našem životu, onda nismo shvatili Božić, nismo shvatili dolazak Boga među nas. Krist će se sigurno roditi u nama ako umremo grijehu, tj. ako se obratimo i odlučimo živjeti novim životom, ako dopustimo da nas Božji Duh toliko prožme, da Isus živi u nama i mi s njim, da on hoda našim nogama, radi našim rukama, pjeva našim jezikom i slavi nebeskog Oca, da s nama trpi i s nama se raduje...

Kad su jednu novinarku pitali što za nju znači Božić, ona je odgovorila ovako: "Božić je za mene dan kada polažem račune sama sebi; što je s odlukama, s djelima, što je s onim što sam rekla, što sam napisala, što sam morala obaviti, a nisam završila... Za Božić se osjećam odgovornijom".

Tako novinarka, a mi? Kako i koliko se osjećamo odgovorni za Božić? Ostajemo li isti ili barem malo postajemo drukčiji?

Duhom se prenesimo u onu svetu noć Isusova rođenja. Prenesimo se u Betlehem i prepoznajmo u jaslicama novorođeno Djetešće, Isusa, dok nad njime bdiju njegova majka Marija i njegov hranitelj sv. Josip.
Porastimo ovoga Božića u svojoj ljudskosti i bratstvu, očinstvu i majčinstvu, rodbinstvu i domoljublju, vjeri i ljubavi ...

Bog se brine za sve nas - Isus je poslao gospođu da primi dijete

Bio je zimski dan. Ledeni vihor puhao je nad Bečom. Prolaznici su žurili ulicama da što prije stignu do tople sobe. Na stubama pred crkvom sv. Stjepana sjedio je osmogodišnji dječak, slabo odjeven. Lice mu je od studeni pomodrilo. Stalno je upirao oči prema nebu, kao da nešto čeka. Mnogi nisu na njega svraćali pozornost.

Ipak jedna gospođa pristupi dječaku i ljubazno ga upita: "Što radiš tu, milo dijete?"

- "Čekam dragoga Isusa da dođe po mene i da me odvede!" - odgovori dječak.

- "Što želiš time reći?" - željela je znati gospođa.

Dječak mirno odgovori: "Isus je već više puta došao. Lani je došao po moga oca i po moju malu sestru i odveo ih u lijepi raj. Prije sedam dana majka mi je teško trpjela, pa je i po nju došao dragi Isus. Oslobodio je muka i odveo u vječno blaženstvo.
Na umoru mi je rekla da ona ide u nebo - raj, ali da ja još moram ostati na svijetu, dok i po mene mali Isus ne dođe. Teško mi je bez majke i ja svaki dan molim Isusa da dođe po mene i da me usreći. Baš sam malo prije klečao pred njegovim oltarom u crkvi i vruće ga molio da me usliša, te sad ovdje čekam siguran da mi dragi Isus mora pomoći!"

- "Da, drago dijete, Isus je uslišao tvoju molitvu. Upravo je mene poslao da dođem po tebe i da ti pomognem. Pođi sa mnom i ništa ti neće uzmanjkati..."

Dječaku od veselja sijevnuše oči, pa veselo usklikne: "Znao sam da će doći dragi Isus ili će nekoga drugoga poslati, jer mi je majka govorila da on nikoga nikada ne ostavlja."
Potom su ušli u crkvu zahvaliti Isusu na uslišanoj molitvi.

Gospođa je bila bogata udovica, ali bez djece. Posinila je ovoga dječaka i ostavila mu svu svoju bogatu baštinu.

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Biskup Komarica: „Kao i prije 30 godina, na ovom istom mjestu, tako vam i sada stavljam na srce da 'sa mnom zajedno ustrajno molite za naše crkveno zajedništvo"
16. July 2019.

Medjugorje-info.com uses cookies to improve functionality of website and to adjust advertising system.