Sveti Maksimilijan Kolbe

"Tražim da budete sveti. Svetost nije luksuz već najjednostavnija dužnost. I nije teška" – govorio je svojoj subraći konventualcima "svetac Drugoga svjetskog rata", "svetac koncentracijskih logora", "svetac tiska", "zvijezda prvoga reda".

Sve te i još niz sličnih naziva svojim je životom zavrijedio sveti Poljak, Maksimilijan Kolbe, potvrdivši i u najnemogućijim i najneljudskijim okolnostima paradoksalnost svoje istine o svetosti kao "najjednostavnijoj dužnosti". Radi se "jednostavno" samo o tome da čovjek u svim životnim izborima uvijek bira dobrotu, poštenje i ljubav.

Rođen 1894. u pobožnoj obitelji Julija i Marije Kolbe u poljskom gradiću Zdunska Wola, mali Rajmund (kako mu je bilo krsno ime) još zarana osjetio je silnu privrženost Majci Božjoj. U desetoj godini doživio je prvo mistično iskustvo, u 13. već je izabrao manju braću konventualce. Za svećenika je, nakon studija u Rimu, zaređen 1918. godine.

Izazvan javnom demonstracijom masona, mladi Kolbe osniva "Vojsku Bezgrešne", vojsku za obraćenje grešnika, nevjernika, krivovjernika. Gorljivo počinje osnivati "gradove Bezgrešne": 40 km od Varšave niče Niepokalanow, središte u kojem redovnici-konventualci, opremljeni najsuvremenijom tiskarom, izdaju brojne publikacije, napose časopis "Vitez", koji doseže fantastičnu nakladu od 750.000 primjeraka! Novi sličan grad niče i u Nagasakiju u Japanu, prave se planovi za Indiju, Bejrut, za sav svijet! Ali taj svijet sve je bliže ponoru zvanom II. svjetski rat.

Maksimilijan Kolbe odmah po početku rata našao se u logoru, a 1941. odveden je u zloglasni Auschwitz, gdje će na najveličanstveniji način, svojim potpunim ugledanjem u Krista, nadmašiti sve svoje dotadašnje djelo. Hrabro je podnio sva logoraška mučenja i ponižavanja, pomažući i tješeći druge. Jednoga dana deset je logoraša, zbog bijega jednoga, trebalo biti kažnjeno strašnom smrću u bunkeru gladi. Među "odabranima" bio je i Franjo Gajowniczek, otac obitelji. Kad je zavapio u nemoći, iz kažnjeničkog stroja istupio je logoraš s brojem 16.670 ponudivši svoj život za njegov. Bio je to Maksimilijan Kolbe. Bunker smrti i zapomaganja tako se pretvorio u mjesto pjesme i molitve, a svi kažnjenici umirali su spokojni, okrijepljeni i "nahranjeni" Kolbeovom riječju. Posljednji, s molitvom Zdravomarije na usnama, upravo večer uoči blagdana Velike Gospe, od smrtonosne injekcije kojom su ubrzavali smrt osuđenih, preminuo je i Maksimilijan Kolbe.