Sveti Benedikt Josip Labre

Sv. Benedikt Josip Labre rodio se 1748. godine u francuskom mjestu Amettes, kao prvo od petnaestero djece skromnih roditelja.

Nije bio naročito darovit, ali ga je njegov ujak župnik ipak uzeo k sebi te ga podučavao u latinskom, nadajući se da bi i mali Benedikt mogao u svećenike. Dječak je doista, kad mu je bilo šesnaest, zaželio stupiti u trapistički samostan, no obitelj ga je od toga odvratila. Koju godinu poslije, na savjet drugoga ujaka svećenika, želi stupiti u kartuzijance. Tamo ga ne htjedoše primiti.

Nakon kraće duhovne krize i nesigurnosti, mladi Benedikt Labre uporno nastavlja tražiti "svoj red". Jedne hladne zime pješice je prevalio punih 280 km, samo da bi se dokopao trapističke opatije Montaigne u Normandiji. Tamo nastupa novo razočaranje jer mu zatvaraju vrata pred nosom. Zato odlazi kartuzijancima u Neuville, gdje mu daju priliku, ali on sam ne može izdržati 6 tjedana kušnje pa odlazi... Ni tu nije kraj njegovim pokušajima! Na redu je cistercitska opatija Sept-Fons u kojoj 1769. započinje novicijat. Međutim, tu budućeg sveca odbacuju, procjenjujući da je "duhom premiran", "premalo svet"...

Ne znajući više kamo bi se okrenuo, Benedikt Labre kreće na najduže putovanje. Pravac Rim! Tamo će valjda biti reda i za njega? U tome danonoćnom lutanju otkriva što mu Bog poručuje i na kakvu ga samoću poziva. Nije to samostanska samoća, nego ona još veća samoća odbačenih prosjaka i lutalica. Opremljen samo Novim zavjetom, časoslovom, križem i krunicom, Benedikt Labre počinje svoj prosjačko-lutalački apostolat. Prašnjav, prljav, ranjav, ali u uzvišenoj kontemplaciji, obilazi velika prošteništa i svetišta. Hranio se samo isprošenom koricom kruha, a kad bi dobio što više, smatrao bi da to ne zaslužuje i davao drugim odrpancima koje je sretao. Spavao je na otvorenom, a zadnje godine života proveo je u Rimu. Umro je sa samo 35 godina, a mnogi su odmah rekli: "Umro je svetac!", te su ga pokopali u crkvi Madonna dei Monti.

I tako, sv. Benedikt Josip Labre gotovo cijeli život propješačio je tražeći neki red u kojem bi služio Bogu, a Boga je, naprotiv, zvao, tražio i prihvatio u svemu njegovu "neredu"... Ne mogu se svi, ne može se sve ljude "dovesti u red". Ne postoje propisani i univerzalni obrasci za sve živote, iako ljudi – spremni olako osuđivati druge – često to tako zamišljaju. Srećom, Bog jedini znade koliko je tko u svom "redu ili neredu".