Sveti Ivan de la Salle

Tko je makar jednu godinu proveo u školi odgajajući i obrazujući djecu, taj će znati koliko je strpljivosti, mirnoće, snage i ljubavi moralo počivati u sv. Ivanu de la Salle koji je na tim poslovima proživio čak četrdeset ljeta.

Rođen 1651. u plemićkoj obitelji u Reimsu, mladi Ivan rano je uočio kakvom socijalnom raslojavanju vodi vladavina "Kralja Sunca", Luja XIV. S jedne strane stvarala se uska bogataška elita, a s druge široki slojevi osiromašenog radništva i seljaštva. Iako plemićki sin, Ivan de la Salle prije svega bio je Božji sin pa se odmah nakon što je postao svećenik okrenuo upravo tom puku koji je životario. U običnom seljačkom odijelu, okupivši oko sebe dvanaest istomišljenika-učitelja, krenuo je u osnivanje besplatnih pučkih škola za djecu siromašnog proletarijata.

Tako nastaje red Školske braće čiji su članovi, na čelu sa svojim svetim Utemeljiteljem, mališanima pružali i puno više od pismenosti i knjiškog znanja. Dječacima s ruba društva donosili su i vjeru postavši – baš u duhu riječi sv. Ivana de la Sallea – Kristovi službenici koji Evanđelje ispisuju "ne crnilom već Duhom živoga Boga; ne na kamenim pločama, već na tjelesnim pločama", u srcima djece. Kao i danas, i tada su odgoj i obrazovanje djece bili najteži, najnezahvalniji i slabo priznati posao, pa su djelovanje sv. Ivana pratili i mnogi zlobnici, "ometači" i "podmetači". Vlastodršcima nije bilo po volji da se obrazuje i one koji bi trebali biti "gola radna snaga", no Ivan de la Salle bio je beskrajno čvrst i strpljiv. Uz vođenje pučkih škola, priprema i učitelje, priređuje udžbenike. Potom na red dolaze specijalizirane obrtničke škole, nedjeljne škole za odrasle, obrazovanje invalidnih osoba, osnivanje pedagoških i znanstvenih instituta... i tako sve do smrti 1719. godine.

Za sobom je ostavio "trasiran put" suvremenoj pedagogiji, stvorio temelj na kojem je zidano obrazovanje cijele Zapadne Europe, premda su mu suvremeni pedagoški udžbenici uzvratili uglavnom – zaboravom. Pitanje je bi li čak i sv. Ivan de la Salle uspio razriješiti sva "slijepa crijeva" današnjeg školstva i vjeronauka, no sigurno je da bi svojim osjećajem za pravednost, svojom predanošću i ljubavlju u radu s "malim ljudima" i danas, kao i u svako doba, mogao biti idealan prototip pedagoškog djelatnika.