Nakon što joj je poginuo sin, upala je u dubok očaj.

Evo što se dogodilo kad je u njezin život ušao Bog

Odrasla sam u ateističkoj obitelji. Navikla sam u životu sve činiti svojim snagama... Udala sam se 1977. godine. Nismo se crkveno vjenčali. Dobili smo kćer i sina. Nismo ih krstili. Muž je tradicionalni vjernik – ima sve sakramente, ali nije išao u crkvu.
Naš se život promijenio, naročito moj, kada smo 1994. izgubili četrnaestogodišnjeg sina...
Našla sam se pred zidom – pitala sam se što sada, nije moguće da je tu kraj. Bila sam u zaista teškom stanju, slomljena, i stradali su mi živci... Muž je bio sabraniji i preuzeo više brige za našu kćer, koja je tada imala 15 godina.

Polako je u moj život ušlo svjetlo

Tada mi je mnogo pomogla časna sestra koja je sinu predavala vjeronauk – ona mi je bila slamka spasa: kad sam nakon tragedije ponovno počela raditi, bilo je trenutaka kad nisam znala što ću, uhvatio bi me nemir i mislila sam da ću iskočiti iz kože. Tada bih jednostavno ustala, pošla njoj u samostan i ondje sjedila, govorila, plakala satima. Jedino ona me strpljivo slušala. Zaista sam imala osjećaj, bez obzira što me jedva poznaje, da joj je istinski stalo do mene i da mi želi pomoći. Znala mi je protumačiti neke stvari kroz vjeru, ali tada to nisam mogla shvatiti. Počela me poticati da krenem u crkvu, razgovarala je sa mnom, govorila mi o vjeri... Pitala sam ju kako da idem na svetu misu kad se ne znam ni ponašati u crkvi. Odgovorila mi je neka u početku gledam misu na televiziji. Tako sam pomalo krenula u crkvu. Potaknula me i da odem na duhovnu obnovu kod profesora Ivančića. Oduševio me. Tako je malo-pomalo u moj život ušlo svjetlo. Počela sam čitati Bibliju i duhovno štivo. Ali nisam primala sakramente, jer moj muž i ja nismo bili crkveno vjenčani, ja to nisam htjela. (Pripravu za sklapanje crkvenog braka obavila sam 1995. kod našeg župnika. Nakon priprave, jednostavno sam mu rekla da se ne želim crkveno vjenčati, jer sam smatrala da mi toga nismo dostojni.)
U rujnu 2002., dugogodišnja prijateljica (koja mi je poslije bila kuma na vjenčanju) upitala me hoću li poći s njima na hodočašće u Ludbreg. Pristala sam. To je bilo moje prvo hodočašće. Kad smo došli onamo, prijateljice s kojima sam bila ondje zamolile su me neka im, budući da se ne ispovijedam, čuvam torbe. Odjednom sam počela jako plakati; osjećala sam veliku žalost što se ne mogu ispovijedati. Kasnije, za vrijeme pričesti, ponovno sam čuvala torbe. I opet su mi suze same krenule. Krv Isusova me ondje dotakla i slomila svaku prepreku u meni da mogu primiti Isusa u svoj život. Sljedećeg sam se dana uputila župniku i rekla mu neka pripremi sve za naše crkveno vjenčanje. Vjenčali smo se dva mjeseca nakon toga, u studenom 2002.

Na karizmatskome susretu ozdravili su mi živci, i srce od nevjere!

Nekoliko mjeseci potom, krenula sam na karizmatske susrete. Prije drugog susreta napisala sam pismo Isusu i zamolila ga da izliječi moje živce. Naime, neprestano sam koristila tablete za živce; bez njih nisam mogla funkcionirati još od sinove smrti, i uvijek sam ih imala uza se. Kad sam došla, stavila sam pismo pred oltar. Kad je gospodin Lončar počeo moliti za ozdravljenje, počela sam jako plakati i tijelo mi je počelo trnuti, toliko da nisam mogla više sjediti na klupi, nego sam morala sjesti na pod. I onda je on rekao: „Evo, jedna osoba je molila Isusa da joj ozdravi živce i Isus je sada ozdravlja“. Znala sam da sam to ja. Sljedeći dan kad sam kretala na posao, odlučila sam ne popiti tabletu.
Otada je sa mnom sve u redu. Deset godina ne pijem tablete. Gospodin nije ozdravio samo moje živce, ozdravio je moj duh od nevjere. Dao mi je silnu radost i vjeru, koju primjećuju na meni i drugi. Danas svjedočim svoje obraćenje gdje god mogu. Osjećam da preko mog iskustva i mog svjedočenja možda i neki drugi mogu naći put do Boga. Smatram da je to najmanje što mogu učiniti za Isusa. Sretna sam što sam vjernica i što sam našla prijatelja za cijeli život, što je ražario ljubav u mom srcu za sebe, koja mi donosi silnu radost. Više nema tjeskoba i živim novi život. Mogu reći da je Gospodin našu tragediju okrenuo na dobro.
Nakon vjenčanja smo, uz pomoć spomenute časne sestre, duhovno krstila sina pod svetom misom. To je bilo predivno duhovno iskustvo. S vremenom je i muž krenuo u crkvu. Danas pjeva u crkvenom zboru. Kći je primila sve sakramente, crkveno se vjenčala... Čak su i moji roditelji vidjeli koliko mi je vjera pomogla, iako to nisu potpuno razumjeli. Mama je pristala da tati na sprovodu bude svećenik i išla je sa mnom na misu zadušnicu.

Brojna iskustva u mome životu!

Godine 2005. na jednom karizmatskom susretu, kad je vlč. Radigović lomio prokletstvo na dan vjenčanja, počela sam teško disati i nisam znala što se događa. Nisam svojima ništa govorila o tom iskustvu... Tri mjeseca nakon tog susreta, kći me nazvala i rekla mi da već tri mjeseca ima redovite menstruacije. (Naime, otkada je dobila prvu menstruaciju, imala je velikih problema, menstruaciju bi dobila samo dva puta godišnje. Obišli smo sve liječnike i ginekologe i nije bilo pomoći.) Nakon toga susreta, sve je u redu.
Jednom sam na klanjanju osjetila Isusa pred sobom, i da je moj sin s njim. Bilo je to predivno.

Gospodin mi je dao i daje toliko utjehe, osjećam da je nada mnom nebo otvoreno unatoč boli koja će uvijek ostati. Ali Bog sve oplemeni, pa tako i to. Svjesna sam da svoga sina ne mogu vratiti. Ali više nemam osjećaj da je mrtav, nego živ. A meni je Bog pokazao toliko ljubavi u ovih 20 godina otkako sam krenula putem vjere... Moj je život bio težak, ali sada mi ljudi dolaze s problemima i ja imam strpljenja za njih i tješim ih kroz svoju vjeru, jer sam i sama prošla mnogo toga i vidim kako Gospodin svako zlo okreće na dobro.

Osmrtnice ba

Medjugorje-info.com uses cookies to improve functionality of website and to adjust advertising system.