Čula sam glas neba i dobila dar posta kojeg sam željela

Svoje djetinjstvo provela sam u meni dragom mjestu Kotoribi, gdje smo u obitelji živjeli kao i svi stanovnici, njegujući kršćanski život, onako obično, ništa veliko i pretjerano.

Bog je sigurno htio nešto više pa mi je davao neke znakove koje ja tada nisam mogla prepoznati. Još u osnovnoj školi u Kotoribi kod čitanja Božje riječi doživjela sam strašnu hladnoću kao da sam u vodi sve do usta. Istina je da me obuzeo neki strah. To sam ispričala svojoj krsnoj kumi, na što je ona samo zašutjela i time me još više prestrašila. Isto sam doživjela u srednjoj školi nekoliko godina poslije u Varaždinu.

Dolaskom u Zagreb sve sam to zanemarila zbog raznih obveza, a jedna od najgorih je bila moj brak koji nije išao dobrim putem, a ja nisam htjela grješiti i smogla sam snage uzeti djecu i otići. Za sve što sam dalje proživljavala trebala mi je neka veća duhovnost da s njom imam više snage. Tražila sam to na duhovnim seminarima, ali nisam ništa pronašla sve dok u moj život nije ušlo Međugorje. Dugo sam planirala otići, ali rano mi je umro otac, majka je bila nepokretna i morala sam je dovesti k sebi u Zagreb i o njoj se brinuti.

Prije sedam godina čula sam od kolegice da se ide u Međugorje, da hodočašće vodi jedan liječnik koji i predvodi molitvu. Bez puno razmišljanja otišla sam se prijaviti. Tada sam u Međugorju doživjela glas Isusa, doživjela sam vjeru. Vidjela sam veliko slovo V, pa drugi put opet V i u nedogled E. To je bilo na Brdu ukazanja. Dok sam se molila, za oko mi je zapeo kamenčić. Odlučila sam ga uzeti za uspomenu. Onog časa kada sam ga uzela, začula sam Isusov glas "Vjera", to je bilo pred Uskrs. Negdje oko treće postaje Križnog puta vidim okolo na žbunju sve razgranato, razbacano kao neke špagete, nisam mogla razaznati što je to. Sve te događaje prevrtala sam u svojoj glavi i u mislima im pokušala naći značenje.

Nakon izvjesnog vremena bila sam na sistematskom pregledu i na ultrazvuku. Liječnica me je pitala što sam radila sa štitnjačom, jer nasljedno po mami imala sam bronhijalnu asmu. Odgovorila sam joj da ništa nisam radila, na što je ona ponovila pitanje, a ja sam joj odgovorila da sam molila. "Molite i dalje", dodala je ona. Na snimci se vidio samo ožiljak, kao da je nešto bilo i mali čvor. Za sve to posjedujem medicinsku dokumentaciju. Nakon tjedan dana otišla sam u Mariju Bistricu. Na desetoj postaji vidim pincetu koja dotiče čvor. Od tada se dogodilo nešto divno, presjeklo se naše bolesno obiteljsko stablo jer nas je više u obitelji imalo isti problem, a sada toga više nema.

Kako je moja mama bila teški bolesnik, s njom smo obilazili sva moguća mjesta da joj pomognemo da ozdravi, ali pogrešno smo tražili. Mojoj majci, koja je bila tako dobra žena, trebala je duboka redovita molitva. Mislim, da je to imala, bila bi i danas živa. Ali tada to nisam znala.

Mnogo puta sam bila u Međugorju, a i moja kći jako voli ići. Bile smo ove godine kada je bila godišnjica pobratimstva kod fra Joze Zovka, tamo sam dobila i dar posta koji sam jako željela. Samo sam primijetila da nisam jela u srijedu kada je post, pa zatim u četvrtak, a nisam osjećala glad. Kad dobiješ taj međugorski mir, treba samo ići tim putem, ne treba ti ništa više. Pokušavam odbaciti suvišne stvari i prikupiti novac da mogu ponovno u Međugorje. Utorkom odlazim na molitvu u molitvenu zajednicu Dobri pastir u Dubravu, a kada god mogu dobiti slobodne dane odlazim na duhovne vježbe kod fra Zvjezdana Linića. Teško je odlaziti kuda nas sve Bog zove, ali želja postoji. Kad sam bila na trodnevnom seminaru oca Jamesa Manjackala u Koprivnici, molila sam za potpuno ozdravljenje, blagoslivljala sam sve kako mi je dolazilo. Odjedanput vidim leđa kako kroz njih teče krv i čujem riječi o. Jamesa: "Katarina, zdrava si!" Kakva je to bila milina.

Bez molitve, bez čitanja Božje riječi ne možemo postići ništa. Marija nam poručuje da samo molimo i molimo. Budimo zato uporni u molitvi.