Moje ime je Carlos Lopez Valencia, rođen sam na Salvadoru, ali odmalena živim u SAD-u, u San Franciscu. 1991. sam prvi put došao u Međugorje i doživio sam prekrasno i čudesno obraćenje srca. Od tog trenutka sam napustio sve loše u životu što sam do tada živio. Kroz ljubav naše nebeske Majke trudio sam se biti bolja osoba, moliti više, pomagati više. Sjećam se te 1994., kako sam usnuo san o jednoj prekrasnoj ženi koja je tražila da okupim skupinu ljudi koja će pomagati siromašnima, potrebitima, svećenicima, sjemeništarcima. Kako je to bio samo san nisam obraćao pažnju na to. Nakon tri tjedna sam opet sanjao isto, ali me Gospa tada upitala i zašto nisam napravio ništa po tom pitanju i sjećam se kako sam joj u snu rekao- Pa to je bio samo san! Tada mi je rekla kako želi da idem u Peru jer ću tamo upoznati njenog ljubljenog sina. Pomislio sam kako je to sve čudno, što ću u Peruu, ništa od toga nisam razumio, tamo nikoga ne poznajem, ne znam nikoga tko živi u Južnoj Americi. Dva tjedna nakon toga sam išao u Rim na sastanak gdje je bila skupina biskupa jer je bila audijencija kod pape Ivana Pavla II. I vidio sam puno biskupa koji se slikaju s Papom. Stajao sam u gužvi s grupom ljudi i ugledao jednog biskupa koji mi maše i ja sam mu odmahnuo, on se nasmiješio, ja mu uzvratio i tada sam pomislio kako se sigurno smiješi i maše nekom drugom. U tom trenutku je došao do mene i upitao me tko sam? Predstavio sam se i rekao kako sam laik misionar- na što mi je on rekao- pa zašto ne dođeš u moju zemlju? Dao mi je svoju posjetnicu na kojoj je pisalo da je vojni biskup u Peruu. Od tog trenutka smo postali prijatelji, pomažemo siromašnima u Peruu, ali ne samo u Peruu, nego i u ostalim zemljama gdje su potrebiti, u Africi, u Gani, Ugandi, centralnoj i Južnoj Americi, U Aziji, Filipinima, Tajlandu, pa čak i u Sjevernoj Americi, Meksiku, SAD-u. Radimo, pomažemo najpotrebitijima, evangeliziramo.
Odlučili smo doći ovdje imati duhovnu obnovu. Obično duhovnu obnovu imamo u različitim svetištima u svijetu, tako smo prošle godine bili u Zaragozi, u Španjolskoj. Ove godine smo odlučili doći u Međugorje i doveli smo gotovo 60 članova Gospinih službenika iz SAD-a, Portugala i Italije. Došli smo jer moramo više rasti u duhovnom životu kako bi bili što bolji misionari, kako bi bili Marijini i Isusovi sljedbenici, kako bi bolje razumjeli što znači biti svet i kako bi bili što svetiji. Došli smo kako bi shvatili što Gospodin traži od nas, kako bi bili ujedinjeni u ljubavi, ujedinjeni u miru. Ljudi koji su s nama došli ovdje po prvi put, imali su tako divna iskustva. Ja osobno se ponekad tako umorim, ali Gospa je ona koja mi daje snagu i gura me naprijed. Toliko puta sam rekao da ne želim i ne mogu više ovo raditi, toliko obeshrabrenja i napada na ovom putu, ali Gospa je ta koja me uvijek podigne kad padnem, koja mi ukaže na Isusa na križu kojeg trebamo slijediti i kako moram biti uporan i moliti, moliti, uvijek moliti. Puno mi pomaže naš duhovnik, otac Ted, koji me uvijek ohrabri moliti, ići na klanjanje, sv. Misu, pričešćivati se. Ova zajednica je moja obitelj koja mi pomaže, daje potporu i prolazi sve krize sa mnom.
