Kada se prošle godine ujedinila Crkva i odlučila izići na ulicu svjedočiti Ljubav, u mom srcu se pojavio gorući žar da budem dio tog iskustva.

Nažalost, spletom obiteljskih okolnosti nisam mogla prisustvovati, ali žar se nije ugasio. Dobivši poziv ove godine da sudjelujem u novoj evangelizaciji na Ultri, pomislila sam samo jedno: Evo me! Kada je došao dan da pođem u Split, glava mi je bila puna svakakvih misli. Od uzbuđenja do ogromnog straha. Najprije sam apsolutno sumnjala u sebe, u svoje sposobnosti, u moj pristup ljudima, jednostavno mi se u glavi javljalo samo ono: ja to ne mogu! Ma Isuse, ja to ne mogu! Osramotit ću se, ništa ne ću napraviti. Ali ono izmoljeno, onaj poziv meni, onaj dubinski mir koji je nadnaravno primljen, mi je govorio da nisu važne moje sposobnosti, jer sve mogu u Onome koji me jača. Taj osjećaj prisutnog Boga me vodio. Njegove riječi: "Svatko neka da kako je u srcu odlučio, a ne sa žalošću ili zbog prisile, jer Bog ljubi vesela darovatelja", su mi jasno rekle da dam onoliko koliko mogu. A ne možemo dati ništa što nismo primili. Smatram da je svatko od nas evangelizatora bio osobno pozvan od Boga i da je dobio štit vjere, oklop pravde, opasane bokove istinom te bio obučen u spremnost za evanđelje mira.

Bilo je dovoljno ono naše početno: Evo me. Sve ostalo smo primili.

Osobno, moj najveći strah je bila osoba s kojom ću ići u paru, dakle netko koga već poznajem, netko tko je iz istih razloga na Ultri kao i ja, a ne netko kome ću prići. Smatrala sam da je jedini dar koji mi je potreban za prilazak ljudima odličan engleski jezik, i plašila sam se da ću se osramotiti pred osobom s kojom ću ići. Kada je došao petak, 18h, izlazeći ispred sjemeništa znala sam da je to to. Srce lupa, a mi lagano, dva po dva polazimo. Prva osoba s kojom sam išla bio je fratar Vinko. Od trenutka kad smo nas dvoje krenuli prema Poljudu i našeg prvog susreta s Brazilcima koji su bili oduševljeni fratarskim habitom i našim poslanjem, srušene su sve predrasude koje sam imala. Sve što sam ja mislila da je problem, Gospodin mi je pokazao tako jednostavnim i laganim, kako samo On umije. Od tog trenutka, dobila sam takav polet za svaki korak koji ću napraviti tom ulicom od sjemeništa do Poljuda. 5-6 sati hodanja mi je prolazilo kao tren. Prilazili smo ljudima, susretala sam se s mnogim osobama, ali iskreno, duboko susretala. Shvatila sam da nije jedini dar koji mi je potreban savršen engleski jezik, moj dar je upravo bio to što ja jesam, Bosanka. Bog mi je pokazao da nekada moram naići na Golijata da bih otkrila Davida u sebi. Najdublji susreti su mi bili upravo s našim domaćim ljudima, s kojima bi nakon početničke šale, katkad i njihovog napada na Crkvu i našeg izlaska na Ultru, gotovo pa svaki susret završio molitvom. Nakon molitve, mogla sam vidjeti promjenu na licu, na tijelu. Unatoč i ponekim početničkim provokacijama, nastala bi ugodna tišina. Iskreni zagrljaj. Zahvala s riječima da je ta molitva nešto najljepše što im se dogodilo tijekom Ultre. Ma ništa mi više nije bilo potrebno vidjeti. Taj mir na licima, suze ili radosni smijeh, to je sve. To je Isus mojim rukama, mojim riječima, mojim očima pogledao i dotaknuo nekoga. Kad si autentičan i s puno primljene Ljubavi i strpljenja priđeš osobi koja je najčešće neshvaćena i neispunjena i daruješ joj iskreno i nesebično tu Ljubav, osoba ne može da ju odbije jer iz Ljubavi i za Ljubav smo svi stvoreni. Tako sam radosna jer sam mogla na taj način služiti. Odlučila sam na Ultru otići nesebično, dati sebe za druge, pomoći onima koji su u lošim fizičkim, ali i emocionalnim stanjima. Pokazati im da ih prihvaćam, bez nametanja. A smatram da sam zapravo sama primila stostruko, ne nadajući se tomu. Ja sam ta koja je naišla na prihvaćanje. Kada ti se netko otvori, iskreno govoreći o teškim životnim situacijama i želi da ga baš ti slušaš, ne treba ti većeg priznanja da te ta osoba prihvaća. Kad ti netko kaže kako je lijepo jer ste tu, ne treba ti više.

Kako mi se sliježu dojmovi, u nekim situacijama sam se osjećala kao janje koje je pripitomilo čopor vukova. Gledajući sad na te situacije vidim koliko je Isus bio prisutan i koliko je moje srce bilo puno ljubavi za te osobe da nisam ni u jednom trenutku ulazila u konflikt ili se branila, što je, ako bih to povezala sa svojim karakterom, kontradiktorno. Tu sam uvidjela koliko je važna bila priprema, formacija koju smo prolazili, osobna molitva i umiranje sebi.

Osobno, najljepši susret mi je bio s dečkom metalcem, koji je nosio pentagram. Njegov prijatelj, za kojeg sam dan ranije molila me zaustavio i rekao, dođi, pomoli se za mog frenda s pentagramom, sinoć si i za mene molila. Upitala sam dečka mogu li moliti, a on sav zbunjen, rekao ako želim. Ta molitva mi je bila prekrasna, jer već nekoliko dana prije sam osjećala taj susret u srcu i molitvom se za njega pripremala. Kad sam sjela do njega i počela moliti, on je bio iznenađen i nakon molitve me zagrlio. Bio je u čudu kako sam sve 'pogodila' i zahvalio mi na molitvi.

Zatražio je da se pomolim i za njegov posao i ostavio mi svoj kontakt. Podijelio je sa mnom svoju obiteljsku priču i iskreno rekao da bi rado da se opet nekad susretnemo. Unatoč glazbi koju živi, njegovom životnom putu, njegovo srce je iskreno tražilo uho koje sluša. I Isusovom voljom, imala sam tu milost da ga upoznam, da susretnem njegovo prihvaćanje mene, jer vjerujem da sam s većim predrasudama ja njemu pristupila. Pokazao mi je da je ispod svega, ispod crnog, ispod pentagrama, on dijete Božje. Moj brat koji me ljubi i kojeg sam ja tog trena uzljubila.

Svaka osoba koju sam susrela, obogatila je moj život neizmjerno! Shvatila sam da smo svi jednaki u Božjim očima, i da se Bog svakome raduje pun veselja. Jedini On čini čudesa, a mi bez iznimke, trebamo biti oruđe u Njegovoj ruci. Ultra za mene nije završila 16.7., ona je tek u mome srcu počela.

JK

Dozvola autora za objavu teksta vrijedi jedino i isključivo za portal medjugorje-info.com

Osmrtnice ba

Medjugorje-info.com uses cookies to improve functionality of website and to adjust advertising system.