Svjedočanstvo Luca i Stefania Pedroni, Brescie (Italia)

Nitko od nas nije otok. Svojim životom i ponašanjem utječemo na druge ljude. Naš utjecaj može biti negativan ili pozitivan – a to zavisi naravno od toga kakve vrijednosti mi sami izabiremo živjeti. Zbog toga nosimo veliku odgovornost pred Bogom.
Nedavno me iznenadilo svjedočanstvo jednog bračnog para iz Italije koji je posvjedočio o tome kako im je dolazak u Majčino selo u Međugorju i način, odnosno organizacija života u kućicama Sela, pomogao iskristalizirati njihovu životnu odluku da postanu CASA FAMIGLIA – tj. UDOMITELJSKA OBITELJ. Tako sad u šali kažu kako su oni 8. kuća Majčina Sela.

Oni se zovu Luca e Stefania Pedroni i dolaze iz Brescie (Italia) i već su 25 godina u braku. Otprilike prije 11 godina njihov je odnos pomalo ušao u jednu krizu. Imali su troje djece, sigurne poslove i nekakvu životnu kolotečinu. Željeli su ipak nešto više od života. S tom željom došli su u Međugorje. Ovdje su doživjeli brojna pozitivna iskustva, ali ipak su najviše ostali dotaknuti pričom, vizurom i iskustvom života u Majčinom Selu. (Majčino selo je Ustanova za predškolski odgoj i socijalnu skrb.

Nalazi se u Bijakovićima (Međugorje) i trenutno skrbi o oko četrdesetak socijalno ugrožene djece, desetak studenata i 20 momaka na putu odvikavanja od raznih ovisnosti.) Tu su shvatili kako je i njihov put otvaranje njihove obitelji za socijalno zapuštenu djecu u potrebi. Već prije su to nekako osjećali u srcu, ali sada kada su konkretno vidjeli kako izgleda jedna udomiteljska kuća, kako je organiziran život u njoj, kako su podijeljena zaduženja i poslovi, kako se navečer moli zajednička krunica – dobili su konkretne smjernice kako nastaviti u onome što osjećaju.

Njihova kuća koju su otvorili prije 11 godina zove se „Casa famiglia Betania di Maria“ i udomljava djecu koju im pošalje Sud za maloljetnike – koji odluči koju će djecu lišiti roditeljske skrbi. Većinom su to slučajevi nasilja i zlostavljanja u obitelji, maloljetnička delikvencija, teško zanemarivanje – dakle slučajevi u kojima djeca sudski bivaju udaljena od obitelji zbog teške povrede njihovih prava. Trenutno je kod njih udomljeno desetoro djece, među kojima i jedan dječak s autizmom. I s njima i dalje žive njihove biološke tri kćerke.

Stefano kaže kako se uz ljubav i podršku koju im se trude dati, oni kao bračni par, njihove tri kćeri i jedna odgojiteljica koja dolazi svako popodne pomagati oko domaćih zadaća, djeca polako uče otvarati, stjecati povjerenje i živjeti koliko-toliko normalan život. Jedanput mjesečno ili češće po potrebi, djeca odlaze dodijeljenom psihologu, ali Stefania kaže kako se ipak najveća otvaranja i povjeravanja događaju tokom svakodnevnih kućnih aktivnosti, poput pospremanja u kuhinji ili dok ih se kupa prije spavanja. Najčešće, pogotovo mlađa djeca, nisu niti svjesna nasilja kojeg su bili žrtvi, ali većina njih osjeća veliki, veliki stid i osjećaj krivnje. Djeca ne znaju kriviti svoje roditelje, nego za sva njihova zlostavljanja krive sebe (to je poznati psihološki mehanizam), i najteže je postići upravo to da se djeca prestanu okrivljavati, da si oproste i da zrelo i u istini sagledaju sebe, svoje roditelje i svoj život. Tek onda bivaju donekle oslobođeni i spremni za neke nove odnose u životu.

To je doista jedan težak i mukotrpan posao koji zahtjeva cjeloživotno ulaganje. Stoga i Luca i Stefania žive potpuno posvećeni djeci. Kako bi financijski preživjeli, osnovali su udrugu. Od države dobivaju oko 60% potrebnih sredstava za život, a ostatak dolazi preko Božje Providnosti. Ljudi im donose odjeću, a hranu najčešće dobivaju preko Caritasa ili tzv. Banco alimentare: socijalne kuhinje ili hrane kojoj je istekao rok pa ju trgovine dijele potrebitima.

Stefania, Luca i njihove kćeri svjedoče kako im je, unatoč svim poteškoćama, ovaj način života nezamjenjivo obogaćujući: traži od svakoga od njih da se daju maksimalno, da iz sakramenta braka crpe snagu za svoje očinstvo i majčinstvo, a djeci pomaže da se razvijaju u većem prihvaćanju, žrtvovanju i otvorenosti za različite osobnosti i situacije. A to je na kraju, najveća životna škola koju možeš dobiti u svojoj obitelji.

Ps. Na priloženoj slici su udomitelji Luca i Stefania, i njihova biološka i udomljena djeca (ovdje ih je osmero, a kod kuće ih je ostalo petoro.

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Kutak za roditelje: Važnost slobodne igre
20. August 2019.

Medjugorje-info.com uses cookies to improve functionality of website and to adjust advertising system.