'Nakon svega, dogodilo se nešto počudno, što bi rekla moja pokojna baka.

Izlazeći iz sakristije, vidim i blaženo nemam pojma o čemu je riječ: mnoštvo ljudi čeka pred ulazom, ispred svih mnogi svećenici, na koljenima. »Bless me, father!« vape, u još nekoliko verzija. Ja, nekako kao omamljen, polažem ruke na subraću svećenike, na vjernike, mlade i stare, na djecu koju mi sa svih strana pokazuju i približuju, činim križiće na čelima, grlim uplakane…'

Isus ima u potpunosti svoju i skroz drukčiju filozofiju, ali svaka operacija boli, a mi smo samo ljudi. I imamo pravo, i pasti, i nastradati, i poći u krivo. Naravno, ova rečenica iz evanđelja ne znači da se ne trebamo odupirati grijehu. Grijeh mrzimo, grešnika ljubimo. rabbi Ješua kaže da ne možemo zlim nasrnuti na zlo. Na primjer: učinit ćemo sve da pobačaja ne bude, ali nećemo koristiti silu, uvrede ili oholost: »Mi smo bolji.« Ta i sv. Petar kaže da se »trebamo oduprijeti đavlu, čvrsti u vjeri, pa će pobjeći od nas«. Zahvaljujući mnogim Božjim putokazima, znamo i kamo se i kako vratiti, nakon što sami kiksamo! Međugorje je jedan takav putokaz. U najtežim životnim okolnostima redovito naše umorne i ranjene ljude šaljem u Međugorje. Zar nije Isus vodio svoje učenike na neka posebna mjesta: Getsemani, Tabor, Golgotu? Bog zove Abrama da izađe iz Ura, da krene na put. Bolje, izgleda, vidimo sebe iz daljine, negoli odande gdje živimo. U Međugorju je još dodatno lakše vidjeti sebe jer je ovdje prisutna nevjerojatna jednostavnost, bez pompe, glamura i nacional-historičnih fanfara. Jednostavnost, malenost, svakodnevnost, skromnost.

„NEMOGUĆE JE DA PROVINCIJALI IMAJU TREMU“

Navečer sam predvodio sv. misu pred više tisuća ljudi iz cijeloga svijeta. Prvo smo molili dva otajstva krunice, a kasnije imali klanjanje križu; Međugorje ima savršen molitveni program, ne bih ništa ni dodavao, ni oduzimao. Na hrvatskome je predmolio moj najdraži prijatelj i ujedno bratić, Luka zvani Luc, koji me cijelo vrijeme bodrio da se uzdam u Gospodina i da ću svoj prvi međunarodni seminar u životu jako dobro voditi. Kad nemaš nekog tko te krijepi i podržava, lako se slomiš i obeshrabriš, a podržao sam brojne koji su me molili da ovdje vapim za njih. Tisuće ljudi… Ta masa pa činjenica da smo taj petak cijeli dan postili, pa umor od križnoga puta, pa jedna preogromna žalost koju sam tih dana nosio u sebi zbog jedne bolne situacije (naime, i mi svećenici imamo ovozemaljskih problema na izvoz, vjerovali ili ne, a vjerojatno ne vjerujete) učinili su da sam neposredno prije slavljenja euharistije osjetio neko duševno breme, jednu tremu.

Podijelio sam to s časnom sestrom Ivanom u sakristiji koja je odlučno i protestirajući zapriječila: »Nemoguće je da provincijali imaju tremu«. Ošinuo sam je svojim specifičnim, hladnim i proračunatim, provincijalskim pogledom i proročanski joj kontrirao: »Vidjet ćeš ti kad budeš provincijalka«. Jedva sam umakao, u zadnji tren, da me ne ozlijedi teškim liturgijskim knjigama. Bit će ona dobra poglavarica: bez milosti za napuhane i licemjerne, kao što sam ja. No trema je ipak bila i još se osilila kad vidjeh desetke, uglavnom stranih, svećenika oko oltara. Pomislih u sebi, da bar crknu antene, da ne čuju prijevod propovijedi, da poslije ne navale na moju slabašnu teologiju »iz čađave mehane«. Čim sam poljubio oltar, pogledao u tisuće, progovorio zazivajući spasenje, pobjedu križa i Presvetog Trojstva (U ime…) osjetio sam prisutnost mojega najboljega prijatelja Isusa i cijelim srcem slavio sam misu u ovome blagoslovljenome mjestu. Stvarno, spustila se »Sila odozgor«! Iskusili smo istinsko pomazanje Duha! Vatreno sam govorio, jer vatra me je mlatila iz srca i tjerala da zastupam narod koji je došao tražiti Lijek. Na misi sam posebno molio za mlade, da ostanu čisti i lijepi, da imaju dar raspoznavanja duhova, da idu uskim putem ka spasenju… I naravno, za poštivanje života, bez kompromisa.

„’BLESS ME, FATHER; THANK YOU, FATHER’… NAVEČER SAM MORAO STAVITI KAPULJAČU I TAMNE NAOČALE, DA BAR PIZZU POJEDEM U MIRU“

Nakon svega, dogodilo se nešto počudno, što bi rekla moja pokojna baka. Izlazeći iz sakristije, vidim i blaženo nemam pojma o čemu je riječ: mnoštvo ljudi čeka pred ulazom, ispred svih mnogi svećenici, na koljenima. »Bless me, father!« vape, u još nekoliko verzija. Ja, nekako kao omamljen, polažem ruke na subraću svećenike, na vjernike, mlade i stare, na djecu koju mi sa svih strana pokazuju i približuju, činim križiće na čelima, grlim uplakane… Nešto nevjerojatno. Stotine uzvika: »Hvala za propovijed«, »Bog te blagoslovio« i »Molite za…«, a ja sam dobrano zakasnio na večeru. Što se nama fratrima inače nikada ne smije dogoditi. Ruke me zabolješe od blagoslivljanja, sve kao u nekome filmu, okružen licima svih mogućih boja; onda netko započinje pjevati, netko drugi plače, netko treći baca se na mene… To je trajalo dulje nego liturgija. Jedva se izvukoh. Sutradan posvuda isto: odem u suvenirnicu (dobio sam 30 posto popusta, očito čudo), šećem se po okolici crkve, klečim u kapeli klanjanja… »Bless me, father; thank you, father«… Navečer sam morao staviti kapuljaču i tamne naočale, da bar pizzu pojedem u miru. O pivi ništa ne znam.

Eto, i to je Međugorje. Mogao bih nanizati još mnoge događaje, ali neću jer me stalno kore za duljinu pisanja. Stoga pozdravljam svoje tolerantne i najodanije fanove: Tomislava Vidovića (čuvaj mi seku), Darka Skupnjaka (volim te, brate), Mirjanu Premužić (hvala za labradora), Nikolinu Mesić (eto, i tebe konačno spomenuh) i Abdullrahmana (rahmetliSabahudina) Hadžihafizđulmerakliomerbegovića (merhaba, Abdo, merhaba). I ostalih oko šest tisuća. No još je jedna specifična stvarnost, kad se čovjek vraća s mjesta koja pune njegovo srce i šire dušu. Dolazi trnje. Vraćamo se u rutinu, križni put više se ne čita uspinjući se postajama, već se mora živjeti. Uvijek nam je tako, ali upravo iskustvo Isusa i Marije daje snagu da se suočimo s trnjem i da slijedimo svojega Kralja i Jaganjca.

MEĐUGORJE SE NASTAVLJA…

Međugorje mi je i ovoga puta dalo blagoslov, da prihvatim Gospodinovo učenje, a odbacim (m)učenje svijeta. Suočen s navalom kriza o kojima bih progovorio eventualno jednom kada HRT otkupi neku sjevernokorejsku humorističnu sapunicu, došla je kušnja: podignuti pogled prema Raspetomu i Uskrslomu i pjevati mu (moju omiljenu worship pjesmu »BH – Tima za slavljenje«): »Ulazim u svetište Tvoje…« ili se zaključati u sobu i naričući gledati u prošlost ili budućnost i pjevati; »Tugo moja, noći duge, srce mi je puno bola, puno tuge« (pokojni Toma Zdravković, moja »srodna duša« iz davne prošlosti). Izabirem slavljenje i Božju prisutnost, odričući se šapta svijeta i njegove zavodljivosti. Međugorje se nastavlja, ono dalje živi, ono ulazi u srce i onda iz srca djeluje i na dobre i na zle okolnosti života…

Ulomak teksta je prenešen iz knjige „Grešnicima ulaz dopušten“ autora p. Marka Glogovića objavljenog izvorno na portalu Book.hr uz dopuštenje izdavača.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Papa Franjo: Humanitarne djelatnice znak su Božje blizine
20. August 2019.

Medjugorje-info.com uses cookies to improve functionality of website and to adjust advertising system.