Često je posao koji radimo zapreka unutarnjem miru, svašta vidimo i doživimo na radnom mjestu ali Bog i to okreće u našu korist, a ovo je jedno od takvih svjedočansta.

Želim vam posvjedočiti kako me vjera u Boga oslobodila straha i nemira koji sam nosio u sebi posljednjih godina.


Rođen sam u katoličkoj obitelji i odgojen sam kršćanski, redovito sam pohađao svetu Misu, išao na ispovijed, svetu Pričest i obavio ostale sakramente. Spletom okolnosti, Bogu hvala, dobio sam posao na sudu u Mostaru. Tada sam mislio da ću biti najsretniji čovjek na svijetu, zaraditi ću novac, ostvariti nova poznanstva, veze, i sve ostalo što ide u tom paketu. Imao sam sve to, sva ta materijalna odnosno prolazna dobra, no tada, prvi put u mom životu dolazi do straha i nemira kojeg sam stekao s tim poslom, suočavam se sa raznim kušnjama na poslu, upoznajem mnogo ljudi i dobrih i zlih.

Bog me kušao na razne načine. Mnogi predmeti na poslu na kojima sam radio i s kojima sam bio dobro upoznat, nosio sam drugim ustanovama na rješavanje sporova a vezana su za najteža kaznena djela kao što su: pokušaji ubojstva, teške krađe, bludnje radnje itd. Sve je to snažno utjecalo na mene.

Iako sam član Franjevačkog Svjetovnog Reda već punih 7 godina, redovito idem na Svetu Misu i volontiram za svoju župu, na poslu kojeg radim u meni je bio jedan veliki strah i unutarnji nemir koji me mučio nekoliko mjeseci a doveo me čak do toga da napustim svoj posao, odnosno da dam otkaz.

Nije mi nikako bilo jasno, stalno sam uvečer prije spavanja razmišljao 'Pa Bože moj - govorio sam sebi sam, pa što mi je, imam sve u životu a umjesto da uživam u životu ja ne mogu spavati'.
Naime u svome poslu surađujem sa policijom, tužiteljstvom, drugim sudovima i zatvorom te tu upoznajem dosta stvari koje su utjecale na moje zdravlje i nesanicu.
U početku sam mislio da je to jedna faza koja će brzo proći u životu i da sam možda preosjetljiva osoba, no ipak ništa se u tom pogledu nije promijenilo.

Nakon određenog perioda shvatio sam da je strah jedna patnja, da strah muči čovjeka i da uništava čovjekovu sreću i radost. Čitajući Bibliju, Isus nam je govorio (IV 16,33) da ćemo u svijetu imati nevolju i da od straha možemo oboljeti. Kada sam to shvatio počinjem jačati svoju vjeru i odlučio sam se za životnu ispovijed kod jednog svećenika u Hercegovini.

Ta životna ispovijed mi je pomogla da pobjedim taj strah i nemir koji sam nosio u sebi. Radim mnogo na sebi i jačam svoju vjeru tako da u svoj život uvodim svakodnevnu molitvu Krunicu koju molim u samostanu kod časnih sestara u Mostaru. Dakle, punih pola godine sam redovito radio na poslu a za vrijeme pauze ne bi išao na kave i pića, nego bi u podne išao svaki dan na molitvu krunice u taj samostan.

U tome samostanu je izložen Presveti Oltarski Sakramenat i u tome samostanu osjećao sam onaj mir i tišinu koja mi je bila prijeko potrebna u mome životu. Svaki dan bi došao nešto prije molitve krunice i to vrijeme provodio sam u razgovaru sa Bogom.

Malo po malo nakon određenog vremena uz svakodnevnu molitvu krunice, počinjem češće ići na svetu Misu. U tome samostanu kod časnih sestara je prevladavao mir i to je godilo mom duhu, bilo je uvijek malo ljudi u Crkvi tako da sam jednostavno na tom mjestu mogao odmoriti dušu i psihu sa svojim Gospodinom te se vratiti nazad na posao, odmoran i miran. Tu sam punio baterije za  daljnji rad na poslu.

Jednostavno, samo to mi je bilo potrebno: Mir, Tišina i Presveti Oltarski Sakramenat. Počinjem svakodnevno ići u kapelicu i moliti se Bogu, predajući svakodnevno svoje strahove Isusu i tjeskobu koja me mučila.Strah je pomalo nestajao iz mojih misli.


Shvatio sam ipak da sam ja sam kriv za takvo stanje jer strah je ostvariv ako mi iz naših misli i umova isključimo Isusa Krista, ali kada čovjek uključi Isusa u svoj život onda odjednom sve postaje drugačije. Shvatio sam i kroz čitanje Biblije da čovjek ako ima Boga onda ima sve što treba i u najtežim vremenima. Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas?

Dakle, shvatio sam da je strah jedna velika patnja, a Isus je mir koji nam je potreban i koji razgoni strah. Tako sam Bogu hvala, uz pomoć svakodnevne krunice i vjere, savladao svoj strah i nemir i sada u miru obavljam svoj posao časno i pošteno na sudu. Sretan sam i nadam se da ću uz Božju pomoć završiti pravni fakultet te jednog dana postati sudac ili odvjetnik što mi je životni cilj

Ipak, najvažniji u mome životu je Isus Krist koji je moj jedini pravi Sudac, Tužitelj i Odvjetnik.

Na kraju samo želim reći kako vjera u Boga treba biti na prvom mjestu u životu, jer kada stavimo Boga na prvo mjesto u životu sve se posloži kasnije kako treba. ISUS KRIST je taj koji nas treba voditi u životu jer u njemu je Mir, Ljubav i Radost. Ja i dan danas svaki dan idem u kapelicu na molitvu krunice, jer sada kada sam posložio svoje životne prioritete, želim zahvaliti Bogu na svemu. Jako često razmišljam o ove dvije rečenice iz Biblije koje su mi promijenile život:
1.SVE MOGU U ONOME KOJI ME JAČA (FIL 4,13)  
2."NE BOJ SE" U BIBLIJI SE SPO MINJE 365 PUTA DOVOLJNO ZA SVAKI DAN U GODINI.


MIR VAM I DOBRO ŽELIM , BOŽJI BLAGOSLOV.

Osmrtnice ba