Zakoračili smo u novu kalendarsku godinu. Prognoze govore kako će na mnogim poljima ovo biti odlučujuća godina.

Sve nas se te globalne odluke tiču, ali za naše spasenje ipak su najvažnije one odlučujuće odluke koje ćemo donijeti u vlastitom životu. Mi kršćani se ne trebamo bojati promjene, jer Bogu ništa nije nemoguće! Ovo nam svjedočanstvo želi pokazati kako Bog preko svoje Majke i danas čini čuda u životima ljudi. Trebamo mu samo dopustiti i pitati ga: „Bože, što želiš od mene?“ – kako je učinio Federico.

P. Federico di Saverio je u kolovozu 2018. godine boravio u Međugorju na hodočašću s mladima s kojima radi u svojoj provinciji. Kroz razgovor s njim shvatila sam kako ima interesantnu životnu priču, svjedočanstvo pravog prelaska iz tame u Svijetlo, a u tom obraćenju veliku ulogu odigralo je i njegovo prvo hodočašće u Međugorje. Donosimo vam stoga njegovo svjedočanstvo nadajući se kako će mnogima obnoviti vjeru u Boga koji sve vodi i okreće na dobro!

P. Federico dolazi iz Terrama, iz provincije Abruzzo, Italija. Ima 35 godina, a prije dvije godine zaređen je za svećenika. Pripada redu Pasionista.

O svom obraćenju svjedoči:
Godine 2005. prvi puta sam došao u Međugorje i ono me vratilo na „kršćanski put“. Trebala je na ovo hodočašće zapravo doći moja mama, ali se djed razbolio. Majka je bila tužna što ne može ići na hodočašće koje je bila namijenila molitvi za mene, za moje obraćenje. Bio sam naime pomalo „raskalašen“ momak. I pošto je nisam mogao gledati tako tužnu, u jednom ludom trenutku samilosti rekao sam joj: „Daj idem ja umjesto tebe, samo molim te prestani plakati!“

I tako sam došao na ovo hodočašće. Iza mene je bilo 11 godina za vrijeme kojih nisam više išao u crkvu niti sam se ispovijedao. Zapravo nakon svoje prve pričesti nisam više ušao u crkvu, a sa 15 godina sam bio napustio i školu jer sam tražio posao. Mislio sam naime da se sreća nalazi u posjedovanju zemaljskih, materijalnih stvari, da se nalazi u zabavi, provodu, sexu… A za sve te stvari treba ti novac. Zato sam želio početi raditi kako bih imao novaca da si „kupim“ sreću. Proživljavao sam sva ova svjetska iskustva, a li uvijek mi je srce bilo nekako ugašeno, prazno. Shvatio sam da me ove stvari ne ispunjavaju.

Tada se dogodio ovaj dolazak u Međugorje. Imao sam jednu prijateljicu koja je od svoje 8 godine bolovala od raka. Tada je imala 19 godina. Mislio sam: „Eto ako već moram ići u Međugorje kako bih utješio svoju majku, iskoristit ću to vrijeme kako bih molio za nju, jer eto ako postoji neki Bog možda će je moći ozdraviti!“ Inače što se tiče religije, bio sam potpuno ravnodušan.

Već u autobusu naš vodič je započeo molitvu, krunica za krunicom. Ja sam se sjećao samo molitve Očenaša. Drugo nisam znao. Došavši u Međugorje – sve je za mene bilo jedno „iskustvo Boga!“ Vjerujem da sam to mogao iskusiti zato što sam molitvom za ovu moju prijateljicu zapravo otvorio svoje srce. Jer nije da sam ja želio susresti Boga ili nešto doživjeti. To je sve zapravo bilo izvan moje volje, ali zapravo baš ono što mi je bilo potrebno.

Ipak najveće iskustvo Boga se dogodilo za vrijeme klanjanja. Tada sam se odjedanput vidio kao u ogledalu. Vidio sam sve moje grijehe, greške, pogrešne stavove, promašaje, pomislio sam i na sve one osobe koje sam povrijedio. I čuo sam u srcu Božji glas koji mi kaže: „Evo sve sam ti oprostio, ali od sada ti se moraš promijeniti!“ Eto to je moje najsnažnije iskustvo prvog hodočašća: susret s Bogom koji se dogodio u molitvi klanjanja pred Presvetim.

Vrativši se kući pokušao sam biti drugačiji. Svojim prijateljima sam pokušavao objasniti, ispričati što mi se dogodilo, pozivao sam i njih na obraćenje, ali ubrzo sam shvatio da to ništa ne znači dok i oni sami to ne iskuse. Bez vlastitog iskustva Boga neće moći nikada napustiti taj svijet grijeha u kojem smo živjeli.

Sada sam išao svaki dan na misu, svaki dan sam molio krunicu, uključio sam se i u molitvenu grupu, klanjanje. Moram priznati da sam imao i trenutak pada i kušnje, kada sam se želio vratiti starom životu. Ali zahvaljujem Bogu što je pokraj mene stavio osobe koje su mi bile podrška ne samo molitveno nego i svojom prisutnošću, tako da sam tu krizu prošao.

Djevojka za koju sam se molio u Međugorju je nakon 2 mjeseca od hodočašća umrla. Kad netko moli za nekoga da ozdravi, puno moli, moli… ako se to ne dogodi, može doći do razočarenja i obeshrabrenja: Kažeš „Bože pa gdje si?“ Ali meni je Bog dao puno znakova po kojima sam mogao shvatiti da je i njezina smrt bila u jednom velikom Božjem planu spasenja i da je sve tako trebalo biti. Mi mu samo trebamo vjerovati da je sve u njegovoj Ruci.

Tri mjeseca nakon povratka iz Međugorja krizmao sam se, a onda sam si postavio pitanje koje bi si trebali postaviti svi kršćani: što Bog želi od mene? Jer ono što Bog od mene želi je i najveće dobro za mene samoga! I polako sam se uključio u jedan hod razlučivanja poziva. Prvo u mojoj biskupiji, a onda sam se pridružio redovnicima Pasionistima jer je samostan sv. Gabrijela od žalosne Gospe udaljen par kilometara od moje kuće. Ovaj hod je trajao oko godinu dana za vrijeme kojeg sam napustio posao i nastavio školu te diplomirao. Nakon te godine razlikovanja odlučio sam se posvetiti Gospodinu. S jedne strane jer sam se želio potpuno predati Bogu, a s druge strane i jer sam osjećao u srcu kako trebam Bogu uzvratiti za sve ono što je učinio za mene: spasio mi je život! Da sam nastavio onim životom kojim sam bio krenuo, sigurno više ne bih bio živ.

Hod do zaređenja je trajao devet godina. Tri godine postulature, tri godine novicijata i tri godine u Rimu za vrijeme kojih sam završavao studij. Zaređen sam na misi uočnici blagdana Bezgrešne 7. 12. 2016. godine u mojoj župnoj Crkvi. Sada već tri godine živim u svetištu sv. Gabrijela od žalosne Gospe. Od prije godinu dana zadužen sam za pastoral mladih svetišta. Dakle u krugu od 11 godina prešao sam iz uloge vođenog u onog koji vodi druge kako bi shvatili, kako bi tražili da shvate koji je Božji plan u njihovom životu.

U periodu od 2005./2006. bio sam 4 puta u Međugorju. Za vrijeme formacije nisam smio doći, ali sam si bio obećao da čim budem mogao, ja dolazim. I to se dogodilo nakon 5 godina kada sam po prvi puta došao s mojom majkom (koja od one 2005. godine također više nikad nije mogla doći zbog mog djeda koji je 5 godina bio bolestan. Umro je dan prije mojeg oblačenja habita, odnosno ulaska u novicijat. U isto vrijeme, u tri sata u Teramu se događao njegov sprovod, a u Trevisu moje zaređenje.

Tako se zapravo zatvorio jedan krug u kojem je Bog intervenirao i sve ovo dozvolio.)

Međugorje je sigurno jedno milosno mjesto. I upravo dolazeći ovamo razmišljao sam da to nije samo zato što se tu ukazuje Gospa i takoreći se Nebo spušta na zemlju. Nego je to i zato što se ovdje tako puno moli. Ovdje se puno osoba obraća Bogu s vjerom. Stoga se možemo zamisliti nad našim životnim stvarnostima: obiteljima, redovničkim zajednicama, župama… u kojima se vidi da nema milosti jer nema molitve, nema ovog živog odnosa s Bogom.

I druga stvar koja se tiče nas samih kod dolaska u Međugorje: strašno je važno imati otvoreno srce. U jednostavnosti, bez traženja ikakvih mističnih iskustava. Onda Bog može djelovati i na svakom hodočašću će biti drugačije. A to je stoga što On zna ono što nam je za dati trenutak potrebno. Naravno, prvi dolazak u Međugorje obično bude najjači, onaj koji te „zdrma“, ali i svaki drugi je važan jer ti pomaže ići naprijed na tvom hodu vjere i svjedočenja.

Glasnik mira

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Započeli radovi na izgradnji javnog WC-a pod Križevcem
16. July 2019.

Medjugorje-info.com uses cookies to improve functionality of website and to adjust advertising system.