Svjedočanstvo iz Međugorja: Divnih Božjih duša ima!

Zovem se Alen Bojić i rođen sam 1977. godine.

Živim u Čatićima u župi Kraljeva Sutjeska. Bolujem od rijetke i teške bolesti mišića (Amyotrophia spinalis progressiva) te sam cijeli život proveo u invalidskim kolicima, a uz to sam i potpuno ovisan o pomoći drugih. Živim s roditeljima. Oni se najviše brinu o meni i pomažu mi.

U Međugorje sam s mamom došao prve godine Gospinih ukazanja. Tada nisam znao puno toga o našoj vjeri, što je i razumljivo s obzirom na moje godine. No, odrastao sam u katoličkoj vjeri, a s godinama je i moja vjera postajala jača.

Od završetka rata trudimo se dolaziti što češće u Međugorje, pa bar i na jedan dan. To mi je najčešće kratko vrijeme za sve što bih želio obići, ali uvijek mi je drago doći u svetište naše nebeske Majke.

Prošle godine s roditeljima sam se dogovorio da dođemo u Međugorje na vikend, pronađemo smještaj i prenoćimo kako bismo u miru i bez žurbe mogli provesti milosno vrijeme u svetištu. Na internetu sam pretraživao ponude, ali mnogi su me odbili, jer nisu imali prilagođen pristup za osobe s posebnim potrebama. Naposlijetku sam kontaktirao gosp. Antu Crnjca i dogovorili smo smještaj u njegovom Pansionu.

Kada smo odlazili kući gosp. Ante nam ništa nije naplatio. Uz osmijeh nam je rekao da nas Gospa časti i pozvao nas da budemo njegovi gosti na ovogodišnjem Molitvenom susretu invalida. Ideja nam se odmah svidjela i poziv smo prihvatili. Došao sam ove godine ponovno s roditeljima u Međugorje te sam prisustvovao Molitvenom susretu. Nakon ovoga susreta mogu slobodno reći da je moj duh ispunjen nekom svjetlošću i Božjim blagoslovom.

Iako čvrsto vjerujem u Boga, uvijek postoji ono „ali”. Osjećam da mojoj vjeri nešto nedostaje, jer inače se ne bih plašio za svoj život i vjerovao bih u Božju providnost. Na ovom Susretu invalida vidio sam toliko vjere i nasmijanih lica, kao i pozitivne energije. Nitko se ni na što ne žali, nego svi hvale i slave Boga. Bilo je puno volontera i poslužitelja koji su s osmijesima brinuli za povjerene im osobe ili bilo koje druge poslove. To me se posebno dojmilo i moje srce ispunilo blagoslovom. Nagnalo me da se manje brinem za svoj život i svoju budućnost. Divnih ljudi, tih Božijih duša, ima!Bogu hvala i slava na svemu!