Na ovu Duhovnu obnovu dolazim zadnjih 5-6 godina. Inače sam bio član Zajednice Cenacolo nekih 5 i pol godina. Ovdje u Međugorju upoznao sam svoju suprugu koja je inače Španjolka. Godine 2009. jedni naši prijatelji su nas pitali da li bismo počeli sa organiziranjem hodočašća iz Španjolske i tako smo u svibnju 2010. godine organizirali to prvo hodočašće. Naš zadatak je bio španjolskim hodočasnicima približiti Gospinu poruku i duhovnost Međugorja. I od tada se samo time bavimo i organiziramo 25-30 hodočašća godišnje.
Mogli bi reći da je Španjolska među zadnjima saznala za Gospin dolazak u Međugorje pa stoga svake godine sve više i više Međugorje dolazi do Španjolske koja je nekad bila katolička zemlja, a koja nažalost danas to više nije u onolikoj mjeri. I zahvalan sa Bogu da zaista Međugorje koje je „pluća Crkve u ovom vremenu“ sve više i više u Španjolskoj postaje poznato i sve više i više je plodova Međugorja koja dolaze u Španjolsku. Osnivaju se molitvene grupe KRALJICE MIRA koje sada postoje skoro u svakom gradu. Sada npr. u Madridu, na dosta mjesta župnici koji su bili u Međugorju i doživjeli Međugorje na pravi način, te osjećaju želju da se taj međugorski duh živi i tamo, organiziraju jednom tjedno ili jednom mjesečno dan molitve kao ovdje u crkvi: krunica, sv. Misa i klanjanje. Baš u duhu Međugorja, sa međugorskim pjesmama… tako da oni koji žele mogu doživjeti Međugorje i tamo. I sve je više i više molitvenih grupa i svećenika koji žele da se živi ovaj duh Kraljice Mira.
Španjolci su po sebi pristojan narod i žele da dožive pravo Međugorje. I mi u organizaciji hodočašća pazimo da u programu nema puno vanjskih, senzacionalističkih događaja. Više težimo omogućiti hodočasnicima taj unutarnji susret s Bogom na pravi način. Pokušavamo im pokazati kako Međugorje nije mjesto na koje se dolazi ostaviti križeve, nego da je Međugorje mjesto na kojem se uči kako te križeve dalje nositi. Puno njih to shvaća i na taj način doživljava Međugorje. Osobno mislim da je to prava poruka Međugorja i da je to ono na što nas Gospa zove. Rad sa hodočasnicima iz Latinske Amerike je već malo drugačiji, jer se oni od Španjolaca prije svega razlikuju kulturno. Oni su preemotivni, i žele doživjeti sentimentalnost molitve, žele sve osjetiti… što nekad zna biti teško posebno onda kad se susretnu s našim tvrdim hercegovačkim mentalitetom… Ali većina ih na kraju shvati da susret s Bogom nije samo osjećaj, da je to nešto više od toga: puno puta treba kleknuti na koljena iako ništa ne osjećaš, samo u vjeri – a to je ona prava vjera.
Za mene osobno ova Duhovna obnova puno znači i pomaže mi. Jako mi se svidio govor Mons. Hosera koji je uistinu bio jedan mali priručnik za sve nas organizatore hodočašća. Znamo da je za hodočasnike važno čuti svjedočanstva prisutnih Zajednica ili svjedoka ukazanja, ali vidimo koliko je važno da im i mi kao vodiči damo svjedočanstvo našeg vjerničkog života. Važno je prije svakog rada u molitvi zatražiti svjetlo Duha Svetoga da nam pomogne razlučiti što je to zaista Božje što im trebamo reći.
Naime, puno puta dođemo u napast da mi hoćemo nekoga promijeniti ili obratiti, a tada mi na pamet dođe jedna riječ s. Elvire koja kaže: „Mi smo pozvani voljeti! Isus je taj koji spašava!“ Eto po tome pokušavam živjeti, zahvalan Gospi što me uzela kao taj neki mali instrument preko kojeg Ona djeluje. Svjestan sam toga kako nisam ja onaj koji organizira hodočašće, ja sam taj koji samo treba da odsluša, odsluži, riješi organizacijske stvari hodočašća zahvaljujući godinama iskustva, a pravi vodič koji sve vodi je zapravo Ona.
Glasnik Mira
