“Ljudi me tako često znaju pitati kako to da sam, unatoč fizičkom hendikepu tako sretan.

Naši župljani ispunili nepokretnom dječaku Tomu san, iznijeli su ga na Križevac!

Ja mislim kako biti sretan u životu ne pripada samo “zdravima” i nikada sebe nisam smatrao drugačijim, posebnijim, manje vrijednim, a ponajmanje sam se osjećao manje sretnim. Kao i svi “normalni” ljudi i ja imam potrebe, želje i snove.

“Moja nesposobnost” može biti i jest “moja sposobnost”. Želim poručiti mladima da ništa nije nemoguće ako imaš vjeru. Mene moja vjera nosi i ulijeva mi snagu i nadu u teškim trenucima i životnim iskušenjima. …”

Tako govori Thomas Tom Lascelles, dvadesetogodišnji mladić iz Engleske, koji je rođen sa celebralnom paralizom, a o čemu piše “Glasnik mira”, lipanj, 2017.

Thomas je prvi put došao u Međugorje 2015. godine, a ima već godinu dana boravi tamo u želji nauči bolje hrvatski jezik. Raduje se vidjeti živu vjeru u ljudima koji dolaze u crkvu na misu i klanjanje, što je u Engleskoj rijetkost, osobito među mladima, koji u crkvu gotovo da i ne idu.

Svakog od nas raduje kad se susretne sa živom vjerom u ljudima oko nas. Snaga naše vjere najbolje se mjeri u teškim situacijama. Ljudi u teškim situacijama ovih dana bilo je u Međugorju na svakom kutku. U invalidskim kolicima, sa štakama, sa pratnjom, volonterima oko njih…

Sve te slike i bez riječi govore: Ti ljudi su važni. Važni su nam – jer su Bogu važni. Svaki život je vrijedan. Živimo u vrijeme u koje društvo olako neke ljude proglasi suvišnima, pa ih se želi riješiti – abortusom ili eutanazijom. Ali Bog je htio da su tu.

Baš zato, da bi se ojačala svijest o važnosti svakog ljudskog bića, bez obzira je li slab ili jak, ovi susreti su važni. U vrijeme kad nam se nameće kao vrijednost – život uživanja, život bez boli, život bez trpljenja, život uspjeha… važno je shvatiti da je svaki život od Boga.

I sam Bog je uzeo ljudsko tijelo i postao jedan od nas. Isus je uzeo tu ljudsku krhkost kad je postao maleno dijete. O ljudskoj krhkosti i nama kao samo glinenim posudama govorio je ovih dana u predavanjima fra Ante Vučković.

Među mnoštvom prisutnih iz raznih zemalja: Poljske, Italije, Rusije, Ukrajine, … (oko 2000 prijavljenih) došla je opet i naša splitska grupa, u organizaciji crkve sv. Filip Neri, sa tri autobusa. Don Jozo ovaj put nije propovijedao. Magda Kaliterna , glavni koordinator organizirala je veliki broj mladih volontera koji su nastojali ovih par dana biti u službi potrebnima. I njima samima ovo volontersko iskustvo može biti od velike pomoći da drugačije gledaju na svoju svakodnevnicu, da vide smisao trpljenja u svijetlu spasenja, u perspektivi vječnosti…

Ovaj put osobno nisam bila u funkciji volontera kao prošle godine. Tek kao hodočasnik, u osobnom angažmanu, nastojala sam (osim moliti) promatrati sve to – očima vjere, a onda evo i zabilježiti nešto.

Želite li i sami vidjeti živu vjeru u ljudima kojima u životu nije lako – eto prilike – pođite (dogodine) susresti invalide i njihove obitelji, one koji vjeruju – da trpljenje ima smisla.

 

 

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
SVJEDOČANSTVO: Fr. John Chepela Mulenga iz Zambije
18. October 2019.
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.
More information Ok