Bog je svakog čovjeka stvorio dobrim, i u njegovo srce posadio poticaje da čini dobro

Prvo čitanje: Mudr 12, 13.16-19

Prvo čitanje je iz Knjige Mudrosti koje nas podsjeća kako će konačna presuda biti očitovanje Božjeg milosrđa i ljubavi, ali i Božje pravde. Božja pravda će posebno doći do izražaja nad onima koji su zloupotrebljavali moć i drsko odbijali Božje opomene.

Dok s druge strane, Božje milosrđe i ljubav bit će biti iskazani nad onima koji su se utjecali njima i tražili oproštenje za grijehe. Dakle, vrsta presude izaći će s vage Božje pravde koja će odvagnuti sve što nije sprovela ljudska pravda.

Drugo čitanje: Rim 8, 26-27

Sam Duh Sveti zauzima se za nas i pomaže nam u onome što nismo mi u stanju zbog svoje slabosti... On tako uspostavlja stvari u nama kakve bi trebali biti pred Bogom.

Evanđelje: Mt 13, 24-43 (kraće: Mt 13, 24-30)

NAŠ BOG JE POSIJAO SAMO DOBRO SJEME, I STRPLJIV JE SA SVAKIM...

Naš Bog je posijao samo dobro sjeme, i strpljiv je sa svakim, a u konačnici svatko će primiti prema sjemenu koje je pustio u sebe i prema biljki koju je uzgajao...

Često postavljano pitanje kad se nešto strašno dogodi je: “Zašto Bog to dopušta?” Rekli bismo, iz vlastitog iskustva, kako nema čovjeka koji nije izustio taj: „Zašto Bože?“

Isus nam kroz današnju prispodobu donosi potpuni odgovor. Tako nam najprije kaže kako je Bog u početku sve stvorio dobro, i to je izraženo u riječima prispodobe: Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi (Mt 13, 24).

Nakon toga se dogodilo nešto što nije po Božjoj volji, nego po Božjem dopuštenju: došao je neprijatelj koji je među ono dobro posijao kukolj, odnosno ubacio zlo...

Bog je svakog čovjeka stvorio dobrim, i u njegovo srce posadio poticaje da čini dobro. Zato svaki čovjek zna kad čini dobro, i tada se najbolje osjeća.

Međutim, iako je Bog čovjeka stvorio dobrim i da čini dobro, čovjeku je također podario razum i slobodnu volju koje čovjek može koristiti bez suradnje s Božjom voljom.

To je izraženo u riječima: „Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj...“

Nad onim što su od Boga primili kao samo dobro ljudi dakle nisu bdjeli, nisu to znali cijeniti i čuvati, nego su se uspavali... Kad je čovjek uspavan, slabi njegov razum i volja za dobro, a čovjeka tada preuzima dosada i lijenost.

U takvom ozračju čovjek je podložan utjecaju zla, utjecaju grijeha, otvara se onome što sijač dobrog sjemena (Bog) nije u njega posijao.

Tako se dogodi da netko učini zlo i da unese zbunjenost i zbrku u zajednicu koja je do tada mirno funkcionirala. Tada ostali postavljaju pitanje nalik onome iz prispodobe: Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj? (Mt 13, 27)

Drugim riječima pitaju: „Bože, zar ti nisi sve dobro stvorio? Odakle onda ovo zlo koje se događa?“, ili „Ako je Bog dobar zašto se događa zlo?“.

Gospodar odgovara: „Neprijatelj čovjek to učini.“ (Mt 13, 28a).

Odnosno Božji odgovor jasno ističe kako zlo nije od njega (jer on je posijao dobro sjeme), a zlo je djelo đavla i onih koji su pristali na njegovu logiku, i kao takvo došlo je kasnije...

Sluge vjerne gospodaru dalje pitaju i traže da bi oni nešto poduzeli protiv korova na njivi, protiv toga zla, ali tako da bi ga oni išli čupati. A gospodar (Bog) im objašnjava kako on poštuje slobodnu volju svakoga razumnog bića koje je stvorio, i da ne dopušta nikakvo nasilno čupanje korova (oni koji čine zlo), jer bi tako iščupali dobro iz vlastitih srca.

O tome nam Isus na drugom mjestu kaže: „Ne opirite se Zlomu!“ (Mt 5, 39a), i „Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone...“ (Mt 5, 44).

A to ponavlja apostol u svojoj poslanici: „Ne vraćajte zlo za zlo ni uvredu za uvredu! Naprotiv, blagoslivljajte jer ste na to i pozvani da baštinite blagoslov!“ (1 Pt 3, 9).

Dakle, ako bi se upustili u čupanja korova, a čupanje je oznaka nasilja, mržnje i osvete, tada bi i ono što je bilo dobro bilo pretvoreno u korov (jer bi s čupanjem korova bilo iščupano i ono dobro bilje). I to bi onda bilo pristajanje na logiku onoga neprijatelja, koji je zapravo i posijao zlo sjeme ne bi li sve zagadio zloćom.

Zato u današnjoj prispodobi na želju svojih slugu, koju bi čupali korov, gospodar i odgovara: „Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali s njim i pšenicu. Pustite nek oboje rastu do žetve.“ (Mt 13, 29)

Naš Bog je strpljiv sa svim što je stvorio, i daje svakom vremena. Također želi da i mi budemo strpljivi i vjerni... On poštuje svačiju slobodu izbora, pa zbog te slobode i pušta i dopušta da i onaj tko se odlučio zlo činiti raste i djeluje...

Tako je pružena prilika svakome da se slobodno odluči, i da svojim djelima pokaže za što se odlučio. Međutim, u konačnici će svatko biti plaćen prema svojim djelima... Tada će se pokazati ona mudra izreka: „Možeš sada činiti što god hoćeš, ali nećeš dokle hoćeš!“

Mi se možda možemo nekad činiti nemoćni pred nekim zlima koja se oko nas (ili nama samima) događaju, ali Božja riječ je jasna: Duh potpomaže našu nemoć. (Rim 8, 26).

Na kraju svega pokazat će se kako zlo nema konačnu riječ i kako mu je vrijeme ograničeno, te kako će svaka vjernost biti nagrađena, i nijedno dobro neće biti zaboravljeno.

Nitko u dan žetve (dan suda) neće reći kako nije imao priliku, kako mu nije dana šansa, jer Božje milosrđe dalo je svakome da raste (da djeluje i odluči se), pa tko je odbio Božje milosrđe neće izbjeći Božjoj pravdi.

Petar Galić, OP/Dominikanci.hr

Označeno u