„Izbor Karola Wojtyle za Papu bio je iznenađenje, zabrinutost i ‘šok’“ (2. dio)

„Izbor Karola Wojtyle za Papu bio je iznenađenje, zabrinutost i ‘šok’“tema jedrugog razmatranja u serijalu “Uz 100. obljetnicu rođenja Karola Wojtyle, prvog pape Slavena – nadbiskup Želimir Puljić”.

Taj niz specijaliziranih emisija povodom 100. godišnjice rođenja sv. Ivana Pavla II. (18. svibnja 1920. – 18. svibnja 2020.) priređuje zadarski nadbiskup Želimir Puljić u produkciji Diadore TV.

Visoka obljetnica spomena rođenja Pape koji je Crkvu uveo u treće tisućljeće trebala je biti svečano liturgijski i društvenim događajima proslavljena u Rimu i Poljskoj, no sve je odgođeno zbog pandemije koronavirusa. Drugo razmatranje, kojim nadbiskup Puljić osobito želi istaknuti Papinu poruku – „Bratu koji me je pokušao ubiti, od srca sam oprostio“, donosimo u cijelosti.

Poštovani gledatelji i slušatelji serijala o velikom papi Ivanu Pavlu II.

Prošli put sam rekao da je izbor Karola Wojtyle za papu mnoge iznenadio. Doista, bila je znakovita i hrabra, velika gesta kardinala kada su u Sikstinskoj kapeli, poslije četiri i pol stoljeća, izabrali stranca, netalijana, za „Petra naših dana“. I k tomu, prvoga papu Slavena u osobi Karola Wojtyle, kojega je mističarka sv. Faustina Kowalska predvidjela „kao sjajnu zvijezdu s Istoka“ koja dolazi na Petrovu stolicu.

I dok je njegov izbor diljem Poljske uzgibao veliko oduševljenje, slavlje i radost, u zapadnim zemljama Europe, u Francuskoj, Njemačkoj i drugim zemljama, ljudi su se pitali što će se dogoditi nakon ovoga izbora; što li će biti od ovoga novog Pape kojega su izabrali. Naime, Papa dolazi s onu stranu ‘željezne zavjese’ i probudio je, ne samo uobičajenu znatiželju, nego i pozitivno raspoloženje s osjećajima nade. U Rusiji je, međutim, zavladao muk, šok i velika zabrinutost.

S pravom je talijanski povjesničar, prof. Impagliazzo, priredio knjigu s naslovom ‘Wojtylin šok’. Dakle, Wojtyla je svojim dolaskom i svojim izborom mnoge šokirao.

Kada nas nešto strašno iznenadi, kažemo kako smo ‘šokirani’. A kada dođe do poremećaja cirkulacije ili pak do kritičnog smanjenja krvi u mozgu, srcu, bubrezima ili nema dovoljno kisika u ćelijama našega tijela, organizam može doživjeti šok. Šok je određeno neugodno stanje koje stvara ozbiljne zdravstvene probleme.

Je li onda opravdan naslov knjige koju je Impagliazzo nazvao ‘Wojtylin šok’?! Čime je to Karol Wojtyla šokirao svijet?! Prof. Impagliazzo navodi određene razloge za naslov svoje knjige.

Prvi šok i iznenađenje bio je taj što je novoizabrani Papa stigao s onu strane ‘željezne zavjese’, iz komunističkog bloka, ili kako se on sam predstavio, „stigao iz daleke zemlje“ (un paese lontano). Ljudi su se stoga pitali što će učiniti Papa koji, istina, dolazi iz katoličke zemlje, ali u kojoj je Crkva već dugo vodila borbu s opakom ideologijom komunizma?

Iznenađenje se zbilo i kod prvog njegovog službenog pojavljivanja na lođi Sv. Petra, 16. listopada, kada je umjesto uobičajenog blagoslova „prekršio uhodani protokol“; on se obratio svijetu. Pa se neposredno obratio okupljenoj masi: „Želim vas pozdraviti na vašem, dapače, našem lijepom talijanskom jeziku. Ako pogriješim, vi ćete me ispraviti“. Kakva gesta, rekao bih, poniznog Pape, da on dopušta da ga ljudi ispravljaju. A on nepogrešiv.

Osobito iznenađenje dogodilo se za vrijeme njegove prve pontifikalne mise, 22. listopada 1978., kada je povišenim tonom uzviknuo: „Ne bojte se Krista!“ i žarko zamolio neka se Kristu otvore širom vrata sustava, ekonomskih i političkih, neka se ne boje Krista. Jer on zna što je u srcu čovjeka. Ovaj Wojtylin vapaj u vremenu jake sekularizacije i udaljavanja ljudi od vjere, Boga i Crkve, došao je kao melem na ranu. Bio je to znak velikog ohrabrenja, poticaja i nade. Njegove riječi nisu mogle ostaviti nikoga ravnodušnim.

A onda, velika novost i šok, posebice za one koji su gledali Crkvu stjerati u sakristiju, kad je već ne mogu zbrisati s lica zemlje, bila je zapravo njegova misionarska pastoralna aktivnost putovanjima diljem svijeta. U svojim nastupima i govorima, porukama, pismima i propovijedima, u središte pozornosti stavio je čovjeka, njegovu slobodu i njegova prava te osobito vjerska prava i vrijednost ljudskog života.

Njegova putovanja osobito su zabrinula vladare iz komunističkog lagera, pa su odlučili zaustaviti toga „Papu Poljaka“. Turčin Mehmet Ali Agca izvršio je atentat na njega, 13. svibnja 1981., na Trgu sv. Petra. A imao je tek 23 godine i bio je član desnog radikalnog pokreta ‘Sivih vukova’ u Turskoj. Njihov je cilj ujediniti u jednu državu sve narode koji su nekada bili pod ‘Otomanskom vlašću’, od Balkana i Srednje Azije do Kine. Osuđen je na doživotnu robiju te nakon 19 godina kazne provedenih u zatvoru, pomilovan i otišao u Tursku.

On je u svojim izjavama stalno ponavljao kako je on osobno organizirao i izveo atentat. Međutim, saznalo se za njegove veze s bugarskom tajnom službom, a također se otkrila i veza s tajnom ruskom službom, KGB-om koja je, kako se čini, ‘ovlastila’ bugarske kolege likvidirati Papu Poljaka. Jer, podrškom sindikalnom pokretu „Solidarnost“, on je postao ozbiljna opasnost komunističkom sustavu u cjelini. Posebice nakon 2. lipnja 1979., godinu dana nakon izbora za Papu, kad je posjetio rodnu Poljsku i održao misu na Trgu pobjede, u centru Varšave, pred gotovo tri milijuna Poljaka.

Stoga je planiran i izveden taj “zločin stoljeća“, kako su atentat nazvali rimski novinari. Bio je to zapravo dvostruki šok: prvo, sama činjenica da se netko usudio izvesti taj gnjusni čin, svakoga je šokiralo. I drugo, da je ranjeni i teško ozlijeđeni Papa preživio pucnjavu tri metka koja su ga pogodila.

Sjećajući se kasnije toga događaja i toga atentata, Ivan Pavao II. je izjavio da je „jedna ruka ispalila metak, a druga ga je vodila“. Kao osobiti štovatelj BDM (Totus Tuus njegovo je papinsko geslo), bio je duboko uvjeren da je Gospa Fatimska bdjela nad njegovim životom. Atentat se, naime, dogodio upravo na njezin spomendan, pa je onaj treći metak, kojega je „nevidljiva ruka vodila“, darovao Fatimskom svetištu, za krunu Gospina kipa.

Vezano s ovim, čini mi se važnim na kraju napomenuti kako se u nedjelju, 17. svibnja 1981. godine, dogodio vrlo potresan pozitivan šok, kojim završavam ovo javljanje.

Ovdje bih nešto pripovjedio, što je kardinal Stanislaw Dziwisz pričao, prije nego navedem same riječi sv. Ivana Pavla II. Kardinal Dziwisz priča, kad se Papa probudio, a kako je on bio pokraj njega, da mu se Papa obratio pitanjem: „Jesmo li izmolili Večernju?“. A onda je, znajući da se okupio narod na Trgu sv. Petra za uobičajeni Angelus, uputio nekoliko riječi koje ću pročitati doslovce, da vidite ovaj pozitivni šok koji je potresao svijet.

Dakle, nakon buđenja, četiri dana poslije atentata, Ivan Pavao II. uputio je kratku poruku ljudima okupljenim na Trgu svetog Petra uz uobičajeni Angelus: „Znam kako ste ovih dana, posebice u ovu uru molitve Kraljice neba, sjedinjeni sa mnom. Vrlo sam dirnut, pa vam zahvaljujem na molitvama i sve vas blagoslivljam. Posebice sam blizu dvjema osobama koje su sa mnom ranjene, te se molim za brata koji me ranio i kojemu iskreno opraštam. Sjedinjen s Kristom, Svećenikom -Žrtvom, prinosim svoje muke na dar Crkvi i svijetu. A Tebi Marijo ponavljam: Totus tuus ego sum – Sav sam Tvoj, Marijo!“.

Veliki uistinu ostaju velikima i u najtežim trenutcima života. Hvala Ti, sveti Ivane Pavle II., što si svojim javnim nastupima, živom vjerom te osobito žarkom i dubokom molitvom, pokazao kako voljeti ljude i kako se odano Bogu moliti.

Pomozi i nama u ovoj zdravstvenoj krizi koronavirusa, otkrivati ljepotu molitve i sakramentalnog života. I nauči nas živjeti s Bogom i moliti za potrebe Crkve i svijeta. Sveti Ivane Pavle II., moli za nas! Amen.

Razmatranje nadbiskupa Puljića može se pogledati na YouTube kanalu Zadarske nadbiskupije 

Piše Ines GRBIĆ|zadarskanadbiskupija.hr