Godinama sam stalna čitateljica Glasa Koncila. Iako živim sama i s malom penzijom, od nje najprije platim svete mise za svoje mrtve.

Moj suprug umro je mlad prije 31 godinu i svaki mjesec za njega dam služiti svetu misu. Bio je dobar svakome osim režimu, crkveni pjevač i zborovođa. Moj je otac bio veliki Hrvat i katolik. Nikada nije opsovao Boga, a umro je prije 41 godinu. Za njega plaćam godišnje 4 svete mise. Moj sin umro je mlad, naglo i nenadano. Njega se sjećam misom i molitvama, i sve to od moje male penzije, od koje mi onda ostaje još manje. Ove dane dobila sam par kritika i prigovora da mrtvi od toga nemaju ništa. Da bi onaj tko ima novce mogao kupiti najgorega razbojnika i da je to samo trgovina. Recite mi svoje mišljenje, nećete me razočarati jer sam iz jako kršćanske familije.

Po svemu sudeći, oni koji su Vam uputili »par kritika« ipak su se na previše neozbiljan način poigrali i s Vama i Vašim pokojnima, kao i Vašom pobožnošću i prema najuzvišenijem sakramentu za svakoga vjernika - euharistiji. Kao što znate, svećeniku je slobodno namijeniti misu za svakoga, bilo za žive bilo mrtve, već prema željama koje mu izražavaju vjernici i mogućnostima te pastoralnim potrebama koje u pojedinoj župi ima. Drugi vatikanski koncil, u svojoj dogmatskoj konstituciji »Lumen gentium« u broju 50, govoreći o odnosima između nebeske i putujuće Crkve, među ostalim, ističe: »Crkva putnika (...) već je od prvih vremena kršćanske religije s velikim pijetetom štovala uspomenu mrtvih i, 'jer je sveta i spasonosna misao moliti za mrtve da se odriješe od grijeha' (2 Mak 12,46), za njih je prinosila i molitve.« Nikakvo čudo, dakle, da ste i Vi danas među onim velikim brojem vjernika koji žele da svećenik slavi misu za mir duše nekoga od njihovih dragih pokojnika.

Svećeniku koji je prihvatio tu molbu, prema kanonu 945 & 1 crkvenoga prava »dopušteno je primiti prilog da bi misu namijenio na određenu nakanu«, no isti taj kanon, u & 2 ističe: »Usrdno se preporučuje svećenicima da i bez primanja ikakva priloga slave misu na nakanu vjernika, osobito onih siromašnih«, dok kan. 947 propisuje: »Neka se od misnog priloga posve ukloni čak i privid poslovanja ili trgovine.«

Nije, dakle, riječ o nikakvoj »trgovini« kako su Vam to grubo rekli, nego o najpobožnijoj molitvenoj praksi prve Crkve koja je i danas vrlo živa, jer se temelji na nauku Crkve da je tjelesna smrt naravna, ali za vjeru ona je »plaća grijeha« (Rim 6,23). Tako oni koji umiru u Božjoj milosti i prijateljstvu, i koji su posve očišćeni, žive zauvijek s Kristom. Oni, pak, koji nisu potpuno čisti, »iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost« (KKC 1030).

Zato je i Crkva, kako smo već spomenuli, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeli k blaženom gledanju Boga. A u tome, bez obzira na prigovore koje ste primili, imajte pouzdanje u crkveno učenje koje o pokojnima kaže: »Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svog oca, zašto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve« (KKC 1032).

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Novi susret zajednice „VJERA I SVJETLO“
20. Listopad 2019.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam