U svojim porukama Gospa nas je nekoliko puta pozvala na klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Nije nas pozvala na „pobožnost klanjanja“, nego na ljubav, na prijateljstvo, na jedinstvo s Isusom i na radost.

Što je klanjanje i kako se klanjati?

Što je klanjanje i kako se klanjati? Komu se obraćamo za vrijeme klanjanja? Je li to vrijeme intelektualnog razmatranjai meditacije? Treba li klanjanje biti ispit savjesti ili vrijeme u kojem se optužujemo za svoje grijehe i propuste? Je li klanjanje vrijeme u kojem pričamo o sebi, o svojim željama i planovima, o svojim brigama i problemima? Je li to vrijeme kad Isusu prikazujemo molitvene nakane svojih milih i dragih i vrijeme u kojem ga molimo za pomoć? Sve to može biti uključeno u klanjanje, ali ako ostanemo na tome, vrtjet ćemo se oko samih sebe…

Biblija kaže da je Božji narod „ukrutio vratove“ (Nehemija 9,16). Imamo neku čudnu potrebu zaštititi se od Božjega utjecaja – između Boga i sebe povući zavjesu – prepriječiti mu put do svojega srca… Ima u nama neki otpor tomu da padnemo na koljena, da se klanjamo, da se praznih ruku bez zadrške izložimo Gospodinu…

U središtu klanjanja je Bog, a ne molitelj

U središtu klanjanja je Bog, a ne molitelj. Klanjanje je unutarnji stav cijeloga bića: strahopoštovanje pred Božjom veličinom, divljenje Božjim djelima, čežnja za upoznavanjem Boga i za prijateljstvom s njime… Moje mi srce govori: “Traži lice njegovo!” Da, lice tvoje, o Jahve, ja tražim (Psalam 27,8). U Starom zavjetu Jahve kaže Mojsiju: „Moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati“ (Knjiga Izlaska 33,18-23). Mojsije zaklanja lice (Knjiga Izlaska 3,6), Ilija zakriva lice plaštem (1. Knjiga o kraljevima 19,13), Ezekijel pada ničice (Ezekiel 1,28)… U Novom zavjetu Bog nam postaje posve blizak, u Isusu nam otkriva svoje lice, ali ostaje Bog pred kojim mudraci padaju ničice: klanjaju se bespomoćnom djetetu u jaslama (Matej 2,11). Pavao se ruši na zemlju kad ga pred vratima Damaska obasja svjetlost Uskrsloga Krista (Djela apostolska 9,2)…

Pobožnost može ostati izvanjska. Ljubav ne.

Gospa nas je pozvala da provodimo što više vremena u molitvi i klanjanju Isusu da nas on mijenja (25. ožujka 2008.). I tako, mudraci padaju ničice (Matej 2,11) i nakon toga se vraćaju kući drugim putem od onoga kojim su kanili ići. Pavao se ruši na zemlju… (Djela apostolska 9,2) i nakon susreta s Isusom njegov se život stubokom mijenja. Gospa je rekla neka se klanjamo neprestano (15. ožujka 1984.). To ne znači da neprestano moramo boraviti pred Presvetim, nego neprestano srcem žudjeti za Bogom. Gospa nas je pozvala da se zaljubimo u Presveti oltarski sakrament (25. rujna 1995.). Pobožnost može ostati izvanjska. Ljubav ne. Ljubav zahvaća cijelo biće. Nekoga koga poznajemo tek površno možemo ne voljeti. Nekoga koga doista poznajemo ne možemo ne voljeti.

Po klanjanju postajemo veći

Bog je čovjeka učinio velikim, tek za malo manjim od anđela, kaže Biblija (Hebrejima 2,7; Psalam 8,6). U svojemu srcu čovjek nosi čežnju za većim od sebe. Ima potrebu pasti na koljena, priznati većega i jačega od sebe, i ako se ne bude klanjao Bogu i njemu davao slavu, klanjat će se samomu sebi ili nekom drugom čovjeku, ili pak nečemu što je sam stvorio… klanjat će se idolima koji su manji od njega i time će umanjivati samoga sebe. Upravo zato – da bi nas zaštitio od te opasnosti – Isus ponavlja ono što je već rekao prorok Baruh: „Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!“ (Matej 4,10; Baruh6,5).

Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Evanđelje dana, 23.4.2019.
23. Travanj 2019.

Medjugorje-info.com koristi kolačiće (cookies) kako bi se poboljšala funkcionalnost stranice i prilagodio sustav oglašavanja.