Jednoga hladnoga jutra u bolnici je prije vremena rođena djevojčica s brojnim poremećajima.

Bilo je to sićušno stvorenje, a njezini su roditelji bili duboko potreseni kada je liječnik rekao: „Vjerojatnost da će preživjeti vrlo je mala. Samo deset posto je moguće da preživi noć, ali ako i preživi, sigurno je da će cijeloga života imati velike posljedice.“ Otac i mati su se ledili od straha slušajući liječnika koji je objašnjavao koje će sve probleme imati djevojčica. Neće moći hodati, a bit će gluhonijema, slijepa, mentalno zaostala i još mnogo toga. Majka, otac i njihov petogodišnji sin željno su očekivali djevojčicu, a sad su bili suočeni sa činjenicom da će se njihova očekivanja zauvijek raspršiti. K tomu su se pojavili toliki problemi. Živčani sustav djevojčice nije se razvijao. Bio je po nju opasan svaki dodir, poljubac, zagrljaj. Nitko, ni njezini najbliži nisu joj smjeli iskazivati ljubav, morali su izbjegavati svaki dodir.

Svi troje su se uzeli za ruke i molili stojeći u obliku malog srca u velikoj bolnici: „Svemogući Bože, Gospodaru života, učini ti što mi ne možemo učiniti: pobrini se za malu Dijanu, privini je na svoje srce, zagrli je da osjeti svu našu ljubav.“ Dijana, drhtavi smotuljak, počela se micati. Sljedećih je tjedana postupno dobivala na težini i napredovala. Dva mjeseca kasnije njezini su je roditelji mogli prvi put zagrliti.

Pet godina kasnije Dijana je bila vedra djevojčica koja je s povjerenjem gledala u budućnost, a želja za životom u nje je sve više rasla. Znakova tjelesnih i duševnih poremećaja nije bilo; bila je posve normalna, živahna i pametna djevojčica. No, to nije kraj priče. Jednog sparnog poslijepodneva u parku nedaleko od kuće, dok je njezin brat s prijateljima igrao nogomet, Dijana je sjedila u maminu krilu. Brbljala je kao i obično o svemu, a onda odjednom zašutjela. Stisnula je ruke kao da nekoga grli i upitala mamu: „Osjećaš li?“ Mama je u zraku osjetila miris nadolazeće kiše i rekla: „Da, uskoro će pasti kiša“.

Malo nakon toga, Dijana je podigla glavu i trljajući ruke povikala: „Ne, miriše po Njemu. Miriše kao kad te Bog jako zagrli.“ Mama je briznula u plač, a djevojčica se izvukla iz njezina krila i otrčala se igrati s drugom djecom. Potvrdila je ono što je žena dugo nosila u svom srcu. Dok god je bila u bolnici boreći se za život, Bog se brinuo za malenu. Često ju je grlio, tako da je njegov miris ostao utisnut u Dijanino pamćenje.

U svakom djetetu ostane miris Boga. Zašto se toliko žurimo da ga izbrišemo?

Bruno Ferrero

loading...
Osmrtnice ba

Zanima te i ovo?
Evanđelje dana, 19.9.2019.
19. Rujan 2019.
Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo i prilagodili sustav oglašavanja. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam Odbijam